Ive, Antonio

Ive, Antonio, filolog i glotolog (Rovinj, 13.VIII.1851 - Graz, 9.I.1937). U rodnom gradu je stekao osnovno i srednje obrazovanje, a 1865. upisao je Licej u Kopru. Filozofski fakultet u Beču upisao je 1869. gdje je 1875. diplomirao Talijansku i klasičnu filologiju. Predavao je zatim godinu dana na koparskom Liceju, prije no je dobio stipendiju za usavršavanje u filologiji i lingvistici što je rezultiralo boravkom na mnogim sveučilištima (Milano, Torino, Pisa, Rim).

U pariškim knjižnicama proučavao je srednjovjekovne talijanske tekstove. Postigao je doktorat 1878. te se ubrzo nakon toga počeo baviti folklorom, etnologijom i proučavanjem istriotskoga govora. Poseban doprinos u proučavanju i očuvanju istarskog folklora jest pozamašna zbirka pod naslovom Canti popolari istriani raccolti a Rovigno (Torino, 1877) koja sadrži preko 600 tekstova. Njegova se karijera razvijala u srednjim školama (Rovereto, Trento, Innsbruck) sve do 1894. kada je pozvan da predaje na Sveučilištu u Grazu. Umirovljen je 1921. Istraživao je veljotski i dalmatski (autohtone romanske govore otoka Krka i Dalmacije). Njegove se studije veljotskog temelje na razgovorima s Antonijom Udìnom, posljednjim govornikom toga dijalekta. Objavio je monografiju I dialetti ladino-veneti dell'Istria (Strasbourg, 1900) u kojoj je objedinio sve studije na istu temu. Cijelim životom ga je pratilo krivo uvjerenje da su istarski i kvarnerski govori najistočniji izdanci retoromanskoga jezika. Objavljivao je u mnogim časopisima.

 

LIT.: Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.

U.