Staroslavenski jezik

Staroslavenski jezik, najstariji je slavenski književni jezik na koji su u drugoj pol. IX. st. Sveta braća Ćiril i Metod preveli s grčkog i glagoljicom zapisali liturgijske tekstove, prvenstveno iz Biblije, ali i neke pravne tekstove.

U temeljima jezika je govor makedonskih Slavena oko Soluna, pa su ga neki nazivali starobugarskim ili staromakedonskim. Razvijao se među Panonskim Slavenima u Moravskoj te je prihvatio neke jezične odlike tih Slavena, stoga je on i općeslavenski, a s obzirom na svoju funkciju i crkvenoslavenski. Svi se ti nazivi javljaju da bi se izbjegao uvriježeni naziv staroslavenski, koji bi upućivao da postoji i neki novoslavenski, a toga nema, nego postoje nacionalni jezici Slavena. Barem jedno vrijeme bio je književni jezik svih Slavena. Budući da tekstova iz najstarijeg razdoblja nema (sačuvani su tek iz XI. i XII.st. u staroslavenskom kanonu), neki su smatrali da i s. j. treba podijeliti u prastaroslavenski koji se posredno može rekonstruirati iz postojećega staroslavenskoga, upravo crkvenoslavenskoga. Imao je vrlo izgrađenu gramatičku strukturu i bogat leksički fond. Važnost je staroslavenskoga u tome što se iz njega može izvesti praslavenski jezik, od kojega su potekli svi slavenski jezici. Važan je i za proučavanje poredbene slavistike i indoeuropeistike.

LIT.: J. Hamm, Staroslavenska gramatika, Zagreb 19582, 19713; isti, Staroslavenska čitanka, Zagreb 19602, 19703; S. Damjanović, Slovo iskona. Staroslavenska/starohrvatska čitanka, Zagreb 2002.

J. Bratulić