Valvasor, Johann Weichard (Weickhard, Weikart, slov. Janez Vajkard), barun, vojskovođa, polihistor, topograf, etnograf, putopisac, tiskar (Ljubljana, kršten 28.V.1641. – Krško, 19.IX.1693.).

U rodnom se gradu školovao u isusovačkoj gimnaziji, potom je (1658.) krenuo na putovanja po zapadnoj Europi i Sredozemlju (Njemačka, Engleska, Francuska, Italija, sjeverna Afrika). Kao jedan od zapovjednika bana Nikole Šubića Zrinskog sudjelovao je (1663.–64.) u tzv. Šestom austrijsko-turskom ratu (poznatom i kao Erdeljski rat) u Vojnoj krajini. U domovinu se vratio 1672., kad se oženio Annom Rosinom Grafenweger, te je s njom kupio gradove i gospoštije Bogenšperk kraj Litije, Črni Potok, razvaljeni grad Lichtenberg i kuću u Ljubljani isplativši polovicu cijene kupljenih posjeda, što je bilo djelomičnim razlogom njegova kasnijeg bankrota. Za potrebe je znanstvenog rada u Bogenšperku osnovao knjižnicu sa znamenitom grafičkom zbirkom (oko 1.000 svezaka i blizu 8.000 grafika), te svojevrstan muzej raznovrsnih instrumenata, antikvarnih rijetkosti i numizmatičkih zbirki, a 1678. i prvu bakrorezačku radionicu s tiskarom u Sloveniji.

Nakon niza umjetničkih, kartografskih i putopisnih djela tiskanih u Bogenšperku, u suradnji s Johannom Ludwigom Schönlebenom krenuo je (1680.) u projekt objavljivanja povijesti i mjestopisa Koruške, Kranjske i susjednih zemalja, zbog čega je osobno obilazio sva važnija naselja tih krajeva skicirajući, mjereći i skupljajući podatke o njima. Kako je Schönleben uskoro umro (1681.), Valvasor je to monumentalno djelo u četiri sveska (Die Ehre deß Herzogthums Crain, Nürnberg 1689.) dovršio sam. Djelo je neiscrpan izvor podataka povjesničarima, arheolozima, povjesničarima umjetnosti, etnolozima, geografima, botaničarima, biolozima, zoolozima, te inim znanstvenicima koji se bave Kranjskom, ali i Hrvatskim primorjem i Istrom.

Ostala polja njegova znanstvenog angažmana priskrbila su mu članstvo (1687.) u British Royal Geographical Society. Prekomjerni su ga troškovi, međutim, doveli do bankrota, pa je redom prodavao (1689.–92.) gotovo sva svoja imanja, a knjižnicu je i grafičku zbirku (1690.), kako Kranjski zemaljski staleži za njih nisu pokazali zanimanje, prodao zagrebačkomu biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću. Naposljetku je prodao i kuću u Ljubljani (1692.) te se preselio u Krško, gdje je i umro.