Ravnich, Carlo, talijanski general (Štrmac kod Svete Nedelje, 31.III.1903. - Bordighera, Ligurija, 2.III.1996.).

Sa samo 14 godina zapošljava se u rudnicima u Vinežu i Štrmcu, kako bi pomogao u preživljavanju brojne obitelji u ratnim danima. U novoj državi, Italiji, život mu se iz temelja mijenja 1923., nakon odlaska na služenje vojnog roka. Završio ga je s činom podnarednika i uz preporuku za upis u vojne škole. Premda bez većeg predznanja uspijeva se upisati u Vojnu akademiju u Modeni, a u Torinu potom završava i školu za časnike u topništvu.

Postavši časnik Prve pukovnije brdskog topništva (alpinaca) sudjelovao je 1935.-36. u ratu u Etiopiji, potom u kratkotrajnom ratu Italije s Francuskom 1940., na grčkom frontu 1940.-41. te od travnja do lipnja 1941. u okupaciji Jugoslavije. Od početka 1942. do kapitulacije Italije u rujnu 1943. bori se protiv partizana u Crnoj Gori koja je pod talijanskom okupacijom. Bio je zapovjednik, u činu bojnika (maggiore), topničke grupe Aosta u sastavu divizije Taurinense i upravo su jedinice pod njegovim zapovjedništvom bile prve talijanske koje su okrenule topove protiv svojih dojučerašnjih saveznika Nijemaca i prešle na stranu partizana. Početkom prosinca divizije Venezia i Taurinense spojene su u jednu nazvanu Talijanska partizanska divizija Garibaldi (Divisione Italiana Partigiana "Garibaldi") u kojoj zapovijeda prvom brigadom. S njom sudjeluje u bitci kod manastira u Ostrogu gdje je eliminirano gotovo cjelokupno vodstvo četničkog pokreta u Crnoj Gori. Unaprijeđen je u čin potpukovnika (tenente colonello) te od lipnja 1944. preuzima zapovjedništvo nad cijelom divizijom i ostaje joj na čelu sve do povratka postrojbe u Italiju početkom ožujka 1945. Talijanski generalštab unapređuje ga u pukovnika, a za ratne zasluge odlikovan je srebrnom medaljom i križem. Početkom lipnja 1953. postavljen je, u činu generala, za zapovjednika nove brigade alpinaca Cadore u Bellunu koju je vodio do 1956.

U rodni se kraj nikad nije vratio, iako se nije sramio svojih korijena i nije dao da mu se talijanizira prezime, ali je uvijek naglašavao svoju odanost državi Italiji i nije priznavao novu političku situaciju u kojoj je Istra postala dio Jugoslavije.

Zanimljivo je spomenuti da je, kako je sam pričao, iz fondova svoje divizije Garibaldi partizanima "na crno" dao dva milijuna lira kojima je ljeta 1944. financiran put maršala Tita i jugoslavenske delegacije u Napulj na susret s britanskim premijerom Winstonom Churchillom, pa i Titova nova uniforma.