Proslava pravoslavnog Božića u perojskoj crkvi sv. Spiridona, (fotografija vlasništvo Glasa Istre, snimio Dejan Štifanić), 2018.

crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju

Crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju, potomci obitelji doseljenih u XVII. st. iz Crne Gore i Albanije.

Na početku XVI. st. u Peroju je zbog prirodnih i društvenih nepogoda, posebice povremenih epidemija kuge, dio stanovništva izumro i naselje počelo gospodarski propadati. Mletačke su vlasti pokušavale zaustaviti takav proces useljavanjem stanovništva iz drugih krajeva. Sredinom toga stoljeća propao je pokušaj udomljenja grčkih obitelji izbjeglih iz Navpliona i Malvasije. Kad je apostolski vizitator kardinal Agostino Valier 1580. posjetio Peroj, u njemu je još živjelo nekoliko katoličkih obitelji. Po Valierovu opisu stanja sakralnih objekata čini se ipak da je proces izumiranja bio zaustavljen: sve su crkve – župna sv. Stjepana, sv. Jeronima na groblju i sv. Antuna – bile u dobru stanju i punoj funkciji, a o njima su se osim župnika i župljana brinule tri bratovštine. Iste je godine nekoliko grčkih ciparskih obitelji iz skupine koju su mletačke vlasti planirano nastanile u Puli vjerojatno preseljeno u Peroj, ali to nije prouzročilo veće demografske promjene. No, znatne su se promjene u demografskoj strukturi dogodile u XVII. st. Po odobrenju mletačkih vlasti u Peroj je iz Crne Gore i Albanije, nakon višegodišnjih priprema, 1657. stigla skupina od 15 obitelji (ukupno 77 osoba): 5 obitelji etničkih Crnogoraca pravoslavne vjere i 10 obitelji neutvrđene pripadnosti, vjerojatno katolika Hrvata s područja Mletačke Albanije. Crnogorce je dopratio pravoslavni svećenik cetinjske eparhije Mihajlo Ljubotina, rodom iz Ljubotina u Crmničkoj nahiji, a ostale Hrvat, katolik Miho Brajković, rodom ili podrijetlom iz zaleđa dubrovačkih Konavala. Podatci o tom doseljenju zabilježeni su u Perojskoj povelji, koju je 26.XI.1657. izdao rašporski kapetan Girolamo Priuli. Isprava ih ne navodi poimenice, ali na temelju potonjih izvora pretpostavlja se da je prvih pet crnogorskih obitelji u Peroju nosilo prezimena: Brčela, Draković, Brajić, Vučeta i Ljubotina. Njima su se, nakon što su se katoličke obitelji udomile negdje drugdje, u vrijeme Kandijskoga rata 1645.–69. priključile iz Crne Gore naknadno pristigle obitelji, tako da ih je nakon isteka njihova statusa habitantes nuovi 1677. bilo ukupno 25. Oko te jezgre nastala je najzapadnija crnogorska enklava u Mletačkoj Republici, a danas jedina u Hrvatskoj. U vrijeme doseljenja u Istru njezini su članovi, kao pripadnici grčkoga istočnoga obreda, formalno bili pod jurisdikcijom cetinjskoga episkopa, ali na kraju XVIII. i početkom XIX. st. zbog teritorijalnoga crkvenog ustroja i udaljenosti od zavičaja ušli su prvo u sastav Šibenske, a potom Zadarske srpske pravoslavne eparhije. Do tada u Istri pod mletačkom upravom Srpska pravoslavna crkva nije službeno djelovala, iako su Perojci održavali tijesne veze s unijatskim središtima u Plaškom i Gomirju. Mletačka ih je vlast u Istri držala pravim »unijatima«, kao i druge doseljenike grkoistočnoga obreda, te ih je za ispunjenje vjerskih potreba upućivala na grčku crkvu sv. Nikole u Puli.

Osnutak samostalne parohije zajednici je odobren vjerojatno potkraj XVIII. st., jer od 1784. uredno vodi župne matične knjige. Liturgija se vjerojatno obavljala u katoličkoj crkvi sv. Jeronima, izgrađenoj u XVI. st., upravo u vrijeme kad je Peroj bio u demografskoj krizi. Ta se crkva preuređivala od oko 1788., a konačno je preinačena 1834. Tada joj je pročelje uređeno u klasicističkom slogu XIX. st., pregrađena je i popunom liturgijskoga inventara preuređena u pravoslavnu bogomolju te posvećena sv. Spiridonu. Pokraj nje izgrađen je 1860. zvonik (visine 25 m), a podalje 1880. i kapela Pokrova Presvete Bogorodice. Nakon smrti Zuanne Mosconasa (1785.), posljednjega svećenika grčke pravoslavne parohije sv. Nikole u Puli, perojska je crkvena općina preuzela upravljanje i tom župom. Time je puljska grčka parohija stavljena pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve. Od tada su župničke i kapelanske dužnosti ujedinjene u objema zajednicama, a svećenici se imenuju uz ostalo na prijedlog i sa suglasnošću 12 perojskih glavara. Dolaze svećenici iz Boke kotorske, Paštrovića i Crne Gore, a gdjekad i kaluđeri iz samostana sv. Mihovila Arhanđela »Krka« u Dalmaciji. Tako je Srpska pravoslavna crkva na početku XIX. st., na relativno malom prostoru i s vrlo malim brojem pravoslavnih Crnogoraca i s ostatkom Grka na Puljštini, osnovala čak dvije parohije, koje od tada djeluju samostalno. U Peroju je 1826. ugašena katolička župa sv. Stjepana. Ranoromanička je župna crkva po odluci austrijske uprave 1834., iste godine kada je svečano blagoslovljena srpska pravoslavna crkva sv. Spiridona (prijašnja katolička crkva sv. Jeronima), nacionalizirana te prodana.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Peroj: Istra u prošlosti i sadašnjosti, Tabula, 1999., 2.

Slučajna natuknica

augustinci