Barun, Boris Jakov, svećenik, pisac (Lusnić kraj Livna, BiH, 6.IX.1919. - Novigrad, 19.I.2001.).

Osnovnu školu polazio je u Ljubunčiću, gimnaziju u Visokom, bogosloviju u Sarajevu i Zagrebu. Zaređen je u Sarajevu 29.VI.1944. Godine 1957. doktorirao je u Zagrebu disertacijom Dušobrižnički rad biskupa fra Augustina Miletića. Bio je na pastoralnoj službi kao kapelan u Livnu, Jajcu i Bihaću, u Bihaću je bio i župnik, potom gvardijan i župnik-dekan u Jajcu, Varešu i Biloj kod Livna. Od 1974. na dušobrižničkoj je službi u inozemstvu, najprije u Nizozemskoj, pa u Njemačkoj gdje je 1990. umirovljen kao župnik u biskupiji Rottenburg-Stuttgart. Potom je živio u svom stanu u Novigradu i dugo je vremena slavio misu u tamošnjem Domu umirovljenika.

Osim pastoralnim radom bavio se i građevinskim poslovima na crkvenim objektima. Pisao je za razne časopise, između ostalog bio je česti suradnik književno-povijesnog zbornika Bujština. U izdanju umaškog ogranka Matice hrvatske, čiji je bio aktivni član, tiskane su mu knjige Dušobrižništvo i narodni običaji u okolici Bihaća (Novigrad - Umag, 1995.), Moji pabirci iz Istre (Novigrad - Umag, 1996.) i Usputni radovi (Umag 2000.). Pokopan je u rodnom mjestu.