Sficco, Alfredo, slikar i kipar (Pula, 15.VIII.1907. – Torino, 18.VIII.2005.).

Rođen je u radničkoj obitelji. Sklonost crtanju i likovnosti pokazivao je od rane mladosti. Nakon školovanja u rodnom gradu upisao se na Umjetničku akademiju (Belle Arti) u Veneciji. Tu će pohađati i školu aktova (Scuola libera del nudo) kod prof. Marija Varagnola, eksperimentirajući u različitim tehnikama crtanja i slikanja.

Godine 1943. sudjeluje u Veneciji na izložbi moderne i suvremene umjetnosti Quarta Mostra sindicale Triveneta, trentatreesima dell'Opera Bevilaqua La Masa. Potom je dvije godine cenobit u bivšem samostanu Al Pulo u Molfetti u Apuliji, a u nedalekoj Andriji slika u temperi sakralne motive u Kapucinskoj crkvi. Nakon Drugog svjetskog rata vraća se u Pulu gdje 1947.–49. podučava likovni odgoj u Talijanskoj gimnaziji. Seli se potom s obitelji u Torino, gdje se zaposlio u FIAT-u kao crtač. U glavnom gradu Pijemonta ostat će do smrti, a tamo je i pokopan.

Slikarsku umješnost osobito je pokazivao u slikanju prirode i pejzaža. Primjer tomu su njegove vedute istarskoga priobalja u kojima se ističe sposobnošću prikaza svjetla i pokreta i izborom perspektiva. Čest motiv bila mu je Premantura na jugu Istre, kamo je dolazio po ljeti od 1969. do 1981. Slikao je i pulske antičke spomenike – Arenu, Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca i dr. Voda ga je posebno privlačila pa je u Torinu morske motive zamijenio onima rijeke Pad i njezinih mostova. Slikao je u različitim tehnikama – akvarelu, ulju, tušu, pastelu... birajući ih prema temama. Njegovi portreti, a posebice autoportreti poprimaju gotovo dnevnička obilježja. Kao umjetnik volio je samoću i u obitelji se sjećaju kako je ranim jutrom biciklom natovarenim slikarskim stalkom, platnima i bojama odlazio u potragu za motivima.

U drugom dijelu umjetničkoga puta okreće se kiparstvu. U torinskoj crkvi sv. Josipa (Patrocinio di San Giuseppe) izložene su njegove skulpture La Pietà (Bogorodica sućutna) i Via Crucis (Križni put), L'ultima cena (Posljednja večera) je u torinskom Traumatološko-ortopedskom centru, a L'albero della Vita (Drvo života) u bazilici/svetištu Don Bosco u Caprigliu d'Asti. Njegova poprsja skladatelja Antonija Smareglie nalaze se u tršćanskom kazalištu Verdi i u Smareglinoj spomen-sobi u Puli. Većina Sficcovih radova u privatnim je kolekcijama.

Izlagao je u Molfetti, Puli, Zagrebu, Rijeci, Trstu i Torinu, a 2008. u milanskoj galeriji Giochi d'Arte njegova je kći Maria Luisa Lussetti Sficco otvorila izložbu slika iz obiteljske ostavštine.

Za svoje je radove nagrađen na izložbama i natječajima: 1981 u Napulju (Trofeo "Giuglielmo Ara", 2. mjesto u kategoriji slikarstvo i 4. u kiparstvu), 1982. u Lucu dei Marsi kraj L'Aquile (međunarodna nagrada Albatros), 1983. u Londonu (medalja), 1984. u Rimu (nagrada Latinità i talijansko-grčka nagrada Ulisse), 1986. u Ferrari (selekcijska nagrada).

Slike