Barich (Baresi), Silvano, arhitekt (Podgrad, 18.V.1884. – Grado, 1.II.1958.).

U djetinjstvu se s obitelji seli u Goricu gdje je 1903. maturirao u realnoj gimnaziji (Ober-Realschule), a unatoč teškim ekonomskim prilikama obitelji, uzrokovanim ranom smrću oca zidara, uspio se upisati na Arhitektonski fakultet (Hochbauschule) na bečkoj Politehnici. Studirao je kod Maxa Fabianija i diplomirao 1908. s odličnim ocjenama. Vratio se u Goricu gdje je u srpnju iste godine dobio posao inženjera u gradskom građevinskom uredu te odmah počeo projektirati javne i privatne zgrade. Godine 1910. seli se u Grado, gdje radi kao općinski građevinski stručnjak i projektira niz objekata, od novog franjevačkog svetišta na otoku Barbana, preko kupališta i ugostiteljskih lokala do niza vila.

U Prvom svjetskom ratu borio se u redovima talijanske vojske, pobjegavši iz (austrougarskog) Grada lađom u Veneciju.

Godine 1919. kratko se vratio u Grado, a već počekom 1920-ih u Goricu, koja je nakon ratnih razaranja vapila za graditeljskom obnovom. To je desetljeće bilo najintenzivnije u njegovoj karijeri arhitekta, s brojnim projektima podizanja novih zgrada i obnavljanja porušenih. Osobito kreativnim smatraju se njegovi projekti privatnih stambenih zgrada u Gorici, a manje uspješnim drži se onaj svetišta na Barbani (kojem se bio vratio 1922.-24.) te općinske uprave (municipija) u Cervignanu (1926.), kao i neostvareni projekti rekonstrukcije katedrale u Monfalconeu (1922.) i kosturnice u Kostanjevici na Krasu (1927.).

S M. Fabianijem surađivao je na obnovi crkve sv. Vida i Modesta u Gorici, a 1927. samostalno projektira obnovu nekoliko crkava (Mossa, Dolenje) te samostana i svetišta u Svetoj Gori kraj Gorice. Projekt psihijatrijske bolnice u Gorici (1926.) nosi obilježja racionalizma, a u to vrijeme, između 1922. i 1927., u njegovom studiju radili su kasnije poznati talijanski racionalistički arhitekti Umberto Cuzzi (rođen u Poreču) i Giuseppe Gyra.

Pod pritiskom fašističkih zakona 1928. promijenio je prezime u Baresi te je dobio još nekoliko narudžbi za projektiranje javnih objekata (dječjeg vrtića u Gorici, sanatorija u Idriji), ali rezultati su bili prilično razočaravajući pa se Barich/Baresi početkom 1930-ih povlači u Grado. Nakon dugog razdoblja neaktivnosti u Gradu će poslije Drugog svjetskog rata projektirati ponovnu izgradnju morskoga lječilišta, izgrađenog 1955., što je i njegov posljednji rad.