Cantiere Navale Scoglio Olivi

Cantiere Navale Scoglio Olivi, brodogradilište u Puli 1918.–47., koje je djelomice nastavilo djelatnost austrijskog Pomorskog arsenala, a preteča je današnjega Uljanika d.d.

Nakon što je 5.XI.1918. talijanska vojska ušla u Pulu, Arsenal je isprva bio pod vojnom upravom, a zatim je postao državnim vlasništvom. Ubrzo je počelo masovno otpuštanje radnika. Italiji je brodogradilište bilo teret, pa je problem nastojala riješiti privatizacijom. Zato ga je 1921. podijelila na dva dijela: Arsenal (kopneni dio), koji je ostao pod upravom države, odnosno ratne mornarice, i Uljanik (otok), koji je postao dioničkim društvom C. N. S. O. Vlasnicima su postali poduzetnici Cosulich iz Trsta. Do 1927. obavljeni su radovi na pomoćnom brodu Quarnaro te izgrađeni mali putnički brod Spiro Xydias, parni teretnjak Carmen i motorni teretnjak Palestina. Nakon toga broj zaposlenih na otoku naglo se smanjio na 150 i tako je ostalo sve do 1936. (rat Italije i Etiopije). Od 1928. do 1936. samo su se rezali stari brodovi. Tako su u staro željezo razrezani 1928. oklopnjača Roma i parni brod Teodora; 1929. ratni brod Mino Bixio, a 1930. ratni brod Vesuvio. Sljedeće godine razrezani su parni brodovi Fiume, Bukovina i Trevean, a 1932. parni brodovi Fedora, Marijan, Aris, Blomfontein i Causaier, torpiljarka 65 N, i parni brod Marchioness of Bute. Godine 1932. izvedene su i dvije rekonstrukcije: na parnom brodu Fora C i na doku C. O. 12. S početkom rata u Etiopiji i Španjolskoj porasla je radna aktivnost u brodogradilištu, pa se broj zaposlenih povećao na 800, a na toj se razini održao i za II. svjetskog rata.

Između dvaju svjetskih ratova, posebice na početku 1930-ih, iz Uljanika je otuđeno 5 plutajućih dokova, pa je ostao samo jedan. Osim toga, djelomice je odnesena i oprema, a demontirani su i krovovi nad navozima 1 i 2. U II. svjetskom ratu Uljanik je bio baza najprije talijanskim, a potom i njemačkim podmornicama. Zbog svoje prirodne zaštićenosti, tehničke opremljenosti i vrsnih stručnjaka Uljanik je bio idealno mjesto za obavljanje eksperimenata i potrebnih popravaka na podmornicama te za njihovu opskrbu svim potrepštinama. Te su podmornice zatim odlazile na zadatke po Jadranu i Sredozemnome moru. Saveznicima je takvo stanje postalo neizdrživo, pa su brodogradilište bombardirali 12 puta, najjače 9.I., 22.II. i 8.VI.1944. U tim bombardiranjima stradalo je 70% zgrada i 30% opreme, a uništene su i sve komunikacije i interni transport.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply