Argonauti

Argonauti (grč. Ἀργοναῦται, od ’Aργώ: ime broda i ναῦται: mornari), pedesetak mitskih grč. junaka poslanih s tesalskim kraljevićem Jazonom na lađi Argo iz Tesalije u Kolhidu po Zlatno runo koje je onamo, prema drugoj priči, prispjelo iz Grčke. Mit o argonautskom putovanju oblikovao se u predtrojansko doba i prenosio se usmenom predajom, stalno se mijenjao i proširivao, pribirući u sebi, uz ostalo, i sve obuhvatnije grč. znanje o sredoz. svijetu i plovidbenim pravcima.

Neki mu stručnjaci stoga pripisuju i ulogu pamtljivo pričana usmenoga priručnika za plovidbu morem i unutrašnjim vodama toga svijeta. U opisu argonautske plovidbe u polasku spominju se usputna mjesta i luke do kojih su stizali grč. trgovci i naseljenici, putujući od prapov. vremena na Crno more. Opis povratka razrađivao se u više maštovitih inačica (vjerojatno vezanih za različite zemlj. spoznaje); po jednoj su se probili do Sredozemlja ploveći Tanaisom (Donom) i Crvenim morem te prevukavši lađu Argo preko afričkoga pijeska; drugi ih je put vodio Dunavom i Rajnom do Sjevernoga mora, pa kroz Gibraltar u Sredozemlje. Prema Apoloniju Rođaninu s Dunava su odvojkom sišli u more uz istarske obale, potom su rijekom Padom ušli u riječni sustav s Rhônom i Rajnom, zatim u Ligursko i Tirensko more pa preko Kirene u Africi i Krete u Tesaliju. Iako se Istra izrijekom ne spominje, njezin se prostor u toj priči iz prapov. doba našao usred mitski »integriranih« plovidbenih i kopnenih putova koji su već tada premrežili sr. Europu i dio Sredozemlja.

LIT.: R. Ronx, Le problȅme des Argonautai, Paris 1949; R. L. Hunter, The Argonautica of Apollonius: Literary studies, New York 1993.
M. Križman