Autohtone pasmine

Autohtone pasmine, domaće životinje kojih se izvornost u animalnom smislu može vezati za određeno zemljopisno područje i podneblje, te se za njih rabe nazivi užega ili širega područja njihova podrijetla ili uzgoja. Generacijskim slijedom dolazi do prilagođivanja jednakim životnim prilikama, podudaranja u karakterističnim osobinama i obilježjima morfološke i fiziološke naravi što se nasljeđuju. U Istri tako određenom pojmu izvornosti pasmine udovoljavaju: istarski podolac, bujsko govedo, ovca istarska pramenka i psi istarski goniči.

Naznaka autohtonosti ima još magarac i montafonac smeđe govedo. Svaka je životinja neposredni plod pedološko-klimatoloških prilika, sredine u kojoj se uzgaja i napose čovjekova utjecaja. Unutar jedne pasmine postoji više tipova, sojeva i dr., koji se u pojedinim svojstvima ponešto razlikuju (mliječnost, količina mesa i dr.). Pripadnost nekom tipu ili soju može donekle biti relativna i s vremenom promjenljiva, ovisno o mjerilima što ih uzgajivač ili opći ciljevi uzgoja drže traženim svojstvima.

Autohtone istar. pasmine pasa kvalitetne su pasmine autohtonih domaćih pasa za lov ili za čuvanje stada i domova, uzgoj kojih je u Istri bio dijelom tradicionalne seoske kulture. Neke su od njih standardizirane, a neke su izumrle, ali se mogu pronaći u kinološkoj literaturi, na slikama, freskama i dr. U sr. se vijeku divljač (najčešće zečevi) lovila uz pomoć istarskih hrtova, a poslije i dr. pasa goniča. Za obranu stada ovaca od vukova (čagljeva) služili su snažni psi ovčari. Istarski hrtoliki gonič ili hrvatski hrt pas je koji se češće spominje u inoz. nego u domaćoj kinološkoj literaturi. Njegov četvrti pretkutnjak gornje čeljusti imao je izgled čagljeva pretkutnjaka, pa se pretpostavlja da je imao neke genetske srodnosti s čagljem. Sličnu anat. osobinu imaju sredozemni hrtoliki gonič (Kreta, Rod, Italija, Francuska, Španjolska, Portugal, sj. Afrika) i faraonski psi iz Egipta od prije 3000. pr. Kr. Istarski je hrt lovio na vid (na oko), a ne na njuh kao drugi psi. Odlikovao se elegantnim vitkim tijelom; lik mu je oslikan na zidnoj slici Ples mrtvaca Vincenta iz Kastva u crkvici sv. Marije na Škrilinama u Bermu. Žuti istarski oštrodlaki gonič pas je pšenično-žute ili crvenkasto-žute boje, oštre dlake po glavi i po tijelu. Zbog guste dlake na donjem dijelu glave (u području brade) u narodu se naziva bradati ili barbino. Žuti jednobojni kratkodlaki gonič pasmina je istarskoga goniča, koji nema bjeline dlaka po koži, kao npr. posavski gonič. Mali istarski kratkodlaki gonič pasmina je po boji i dr. oznakama (bijeli s narančasto-žutim mrljama) vrlo slična istarskom kratkodlakom goniču (istarski goniči), od kojega se razlikuje samo po nježnijoj tjelesnoj građi. Nalazi se po hrv. otocima, osobito na Krku. Istarski kratkodlaki gonič najbrojnija je standardizirana hrv. pasmina pasa goniča u Istri, a istarski oštrodlaki gonič standardizirana je hrv. pasmina pasa tvrde i oštre dlake. Istarski ovčar jaki je pas, upisan u austr. rodovnu knjigu 1876. Potječe iz Raklja. Bio je rasprostranjen gotovo po svim istar. selima, poznat i pod imenom turko. Nestankom stada ovaca postao je čuvarem istar. dvorišta. U dr. pol. XX. st. nestali su i posljednji malobrojni primjerci.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

C. Keller, Die Abstammung der altesten Haustiere, Zürich 1902; R. Orban, Pasmine i sojevi autohtonih goniča Jugoslavije, Zagreb 1959; isti, Mali istarski gonič, Moj pas, Zagreb 1959; isti, Izumrle i današnje autohtone pasmine pasa u Istri, u: Zbornik radova 26. sastanka Znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture, Poreč 1976.

Slučajna natuknica

Kozarstvo