Valli, Alida

Valli, Alida  glumica (Pula, 31. V. 1921 –  Rim, 21. IV. 2006.). Rodni grad napušta 1935. godine i odlazi u Rim kako bi postala glumica. Debitirala je 1936. godine, stekla veliku popularnost glumeći u romantičnim komedijama i melodramama, takozvanim filmovima bijelih telefona, pokazavši u svojim ostvarenjima iznimnu sugestivnost lica.

Godine 1940. snima Manon Lescaut, S druge stane ljubavi u režiji Carminea Gallonea i Mali staromodni svijet Marija Soldatija, u kojima je tumačila junakinje romantičnih vizija ali i izgubljenih iluzija. U tom je razdoblju dojmljivost njezinih krupnih planova možda najspektakularnije došlo do izražaja 1942. godine u djelu Mi živi (i njegovu nastavku Zbogom, Kira) u režiji Goffreda Alessandrinija.  Po završetku Drugog svjetskog rata dolazi u Hollywood te dobija ulogu ultimativne femme fatale koja samom svojom pojavom nagoni muškarca na ubojstvo u Hitchcockovom Slučaju Paradine (1947.). Nakon  neuspjeha filma Valli ubrzo napušta Hollywood.

Najveće ostvarenje kojim je stekla svjetsku slavu i po kojem je danas vjerojatno najpoznatija  je britanski film: Treći čovjek,  redatelja Carola Reeda (1949.). Tada je postala zvijezdom, iako ne u Hollywoodu nego u Europi, Alida Valli taj status zadržava sve do početka šezdesetih, nadvladavši početkom pedesetih godina i neke uobičajene glumačke nevolje, poput skandaloznog razvoda od prvog supruga, slikara i skladatelja Oscara de Mejoa i još većeg skandala (koji je potaknuo Fellinija na njegovu satiru rimskih mondenih krugova u Slatkom životu) kada je njezin tadašnji ljubavnik, skladatelj i pijanist Pierro Picconi optužen za ubojstvo mlade manekenke.

Iako se od skandala oporavila, Valli nikada nije dosegla popularnost pučkih zvijezda poput Gine Lollobrigide i Sophije Loren, vjerojatno manje zbog spomenutih afera, a više zbog svojevrsnog aristokratizma nastupa koji joj je, međutim, omogućio i najbolju kreaciju, onu grofice Livie Serpieri u Sensu Luchina Viscontija (1954). Iako je Visconti izvorno za ulogu želio Ingrid Bergman (još jedno Selznickovo otkriće), Alida Valli se savršeno uklopila u njegovu težnju da konvencijama melodrame reinterpretira povijest, u ovom slučaju Risorgimento.
Njezini sljedeći veliki filmovi su: Krik Michelangela Antonionija (1957.), Oči bez lica Georgesa Franjua (1959.), Tako duga odsutnost Henrija Colpija (1961.), Strategija pauka Bernarda Bertoluccija (1970.) i Razgovori karmelićanki redatelja Philippea Agostinija iz 1961. godine. Do svoje  smrti 21. travnja 2006. u Rimu, a i nadalje, filmovima zahvaljujući, Valli je ostala jedna od ikona filmskog klasicizma kao zlatne ere u povijesti sedme umjetnosti.  Pulsko gradsko kino je 2008. godine po ovoj znamenitoj talijanskoj glumici dobilo ime.