Kiš, Karolj

Kiš, Karolj (Temerin, Vojvodina, 1916 - Rukavac pokraj Opatije, 1990), majstor lončar. Rođen je u seljačkoj obitelji mađarske nacionalnosti. Proizvodio je razne lončarske predmete, no ono po čemu je ostao najviše upamćen je proizvodnja bukalete - vrča iz kojeg se na hrvatskom primorju, najviše u Istri, ispija vino i pravi te servira istarska supa.

 

U potrazi za boljim životom težio je proširiti posao, pa se odlučio preseliti u zapadne krajeve tadašnje države. Najprije je čitav vagon bukaleta u jedan dan rasprodao u Puli, a zatim slično i u Rijeci. Godine 1964. definitivno se odselio iz rodnog Temerina u Vojvodini i nastanio u Rukavcu pokraj Opatije, gdje je ostao do smrti. Sa suprugom Ilonom, koju je upoznao i oženio u rodnom kraju, imao je troje djece, koja se nisu nastavila baviti očevim zanatom. Vlastitim je rukama, te uz pomoć obitelji podigao majstorsku radionicu te počeo svojim proizvodima snabdijevati čitavu regiju. Glinu je dovozio iz Temerina, pročišćavao je i miješao s drugim vrstama, valjao je ručno i pomoću strojeva, te je takvu, dobro pripremljenu mogao oblikovati na svom lončarskom stroju. Glazuru za svoje proizvode je majstor Kiš radio sam, a njegova je žena finom rukom crtala motive. U početku su se izrađivali lonci za cvijeće, tanjuri, zdjele i drugi predmeti, a roba se prodavala na sajmovima, te po preporuci. Vremenom je majstor uočio da u njegovoj ponudi nedostaje bukaleta. Oblik je lako kopirao zahvaljujući tome što je bio vješt u poslu, dok su svi drugi elementi govorili u prilog činjenici da nije bio s primorja. Glina koju je koristio bila je crvena s bijelim polivkom, a predmeti su ukrašavani plavom bojom s vegetabilnim uzorkom. Dodir gline i glazure davao je bukaleti žućkastu boju, po čemu je Kiš bio prepoznatljiv. Kasnije se paleta boja za dekoraciju proširila zelenom i narančastom, promijenjen je uzorak, a dodan je i centralni medaljon za upisivanje teksta. Karolj Kiš je zbog svoje proizvodnje ušao u memoare kao jedini poslijeratni majstor koji je ove krajeve opskrbljivao bukaletom i drugim lončarskim proizvodima. Nakon Drugog svjetskog rata, promjenom granica, bukaleta je nestala s tržišta, a budući da se u razdoblju prije udomaćila u Istri, bila je velika potražnja za njom. Nakon Kiševe smrti nije bilo nikog tko bi nastavio tradiciju, a radionica je zatvorena. Dio alata kojim se služio otkupio je Etnografski muzej u Pazinu, a teži dijelovi i dalje stoje u dvorištu njegove obiteljske kuće.

 

Literatura: Maja Štrk - Snoj, Bukaleta s dušom, Franina i Jurina, 2003., 94-97.
U.