Postoje legende o osnutku i ukinuću Pićanske biskupije. Car Konstantin Veliki je u 4. stoljeću želio sagraditi crkvu koja bi bila posvećena kršćanskom prvomučeniku sv. Niceforu, gdje bi bili smješteni njegovi ostaci. Tako je zapovjedio da će se sakralni objekt graditi na mjestu gdje bude stala lađa s njegovim ostacima, a to je bila strma padina na zapadnoj obali Istre.

Kako na tom mjestu nije bilo moguće graditi objekt, došla je nova zapovijed u kojoj je stajalo da škrinjicu s ostacima sveca stave na magarca, te da će se na mjestu gdje se životinja bude zaustavila, graditi crkva. Magarac je hodao bez pauze dok se nije zaustavio u Pićnu, gdje je započeta gadnja. Pićanska biskupija prestala je s radom 1788. godine, a posljednji biskup je bio Aldrago de Piccardi. Budući da pučke legende često znaju pomiješati imena i povijesne činjenice, u ovoj se priči nanovo pojavljuje sv. Nicefor u ulozi ostarjelog biskupa, koji je siromašno živio sam sa svojim nevodama, s kojima je u hladnim danima dijelio postelju. Njegovi su ga protivnici pred Papom oklevetali da s nevodama živi u grijehu, te su ga pozvali u Rim da se opravda pred vrhovnim crkvenim glavarom. Pošavši na put, prokleo je svoje protivnike riječima: „Neka bosi plešu po trnju dok se ne pokaju", iz kojih je nastao izraz trnoplesari. Bilo kako bilo, sv. Nicefor je krenuo na put svojim magarcem, kojega je nakon pređenih kilometara zaklao vuk, kojega je Nicefor natjerao da ga nosi umjesto zaklane životinje. Na više mjesta gdje su krajevi bili sušni, svetac je udario štapom o tlo te su se stvorili živi izvori vode, a kad je došao do Kopra, stavio je svoj kaput na površinu mora, te na taj način došao na zapadnu obalu Jadrana. Kad je stupio pred Papu u Rimu, objesio je mokar kaput na zraku sunca da se suši, te je kaput ostao visjeti u zraku. Vidjevši to, Papa je otklonio sve klevete i Niceforu vratio sve časti.