Pićanska biskupija

Pićanska biskupija, povijesno crkvenoupravno područje sa sjedišem u Pićnu. Ustanovljena je vjerojatno u kasnoj antici. Na pokrajinskoj se sinodi u Gradu, što ju je sazvao patrijarh Elija 579., spominje biskup Marcijan kao episcopus sanctae ecclesiae Petenatis (podatak iz relativno nepouzdana potonjega izvora). Pićanski je kraj pripadao tršćanskomu ageru, a kada su se primorska naselja, npr. Kopar i Novigrad, odijelila u crkv. i upravnom pogledu od Trsta, to se zasigurno dogodilo i s Pićnom. Zaštitnik je biskupije, mučenik po legendi, pićanski biskup sv. Nicefor.

Za biz. vladanja Istrom Pićan je imao skromne prihode, što se može zaključiti po njegovim davanjima Ravennskom egzarhatu (koja su bila manja nego davanja npr. Pule, Poreča, Trsta), ali je očuvao rang i naslov grada upravo zbog biskupske stolice. Pripadao je Akvilejskoj metropoliji, potom od 607. zajedno s ostalim istar. biskupijama metropolitu Grada, sve do sinode u Mantovi 827., kada prelazi nanovo pod upravu Akvileje. Na poč. XIII.st. akvilejski patrijarh Bertold V. Andechs-Meranski pokušao je premjestiti biskupsku katedru iz Pićna u neko važnije mjesto, no u toj namjeri nije uspio. Biskupija se spominje u Istarskom razvodu na nekoliko mjesta, posebno njezin biskup Demetrije. U sr. vijeku biskupi su bili uglavnom srednjoeur. (germ.) i italskoga podrijetla. U ranom novom vijeku pouzdano su poznata tri pićanska biskupa Hrvata: Zaharija Ivan Đivanić (1550–62) iz Dubrovnika, Pavao Jančić (1663–67) iz Jastrebarskoga i Pavao Budimir (1668–70) iz Bosne. Za bune kmetova u Pazinskoj knežiji 1653. biskupski je dvor provaljen i opustošen, a biskupska imovina odnesena. Biskupi su imali rezidencije u Gračišću i Pićnu, gdje su bili smješteni i kaptoli. U Gračišću je očuvana biskupska kapela posvećena sv. Antunu Padovanskom, koju je dao izgraditi biskup Paskazije, rodom iz Gračišća. Lindar je bio žarištem glagoljaštva. Biskup Juraj Reitgartler napominje 1593. da u biskupiji ima mnogo svećenika glagoljaša koji uopće ne znaju latinski te da su im prijeko potrebne glagoljske knjige (posljednji je glagoljaš umro u Grimaldi 1849). U biskupiji je postojao samo jedan samostan, i to onaj pavlinski u Čepiću, te hospicij u Gračišću. Biskupija je imala dvanaest župa (Pićan, Gračišće, Lindar, Novaki, Cerovlje, Kršikla, Gologorica, Krbune, Brdo, Čepić, Sveti Ivanac i Grimalda) i šest kapelanija (Zarečje, Previž, Škopljak, Tupljak, Grobnik i Gradinje). Jedino se Grimalda nalazila na području pod mlet. upravom. Biskupi su imali svjetovnu vlast nad selima Škopljakom, Tupljakom i Gologoricom. Pravo patronata nad izborom biskupa imali su carevi. God. 1601–21. u Pićnu je biskupovao Akvilejac A. Zara. Nekoliko osoba imenovanih biskupima Sveta Stolica nije potvrdila (npr. franjevca Karla Weinbergera, Zarina nasljednika). Nekolicini je biskupa ta služba bila tek odskočnicom za više crkv. službe (Pompeo Coronini, Antonio Marenzi, Francesco Massimiliano Vaccano). Posljednji biskup, Tršćanin Aldrago Antonio de Piccardi dužnosti je razriješen 1784 (1785. imenovan je senjsko-modruškim biskupom). Papa Pio VI. ukinuo je 20.VIII.1788. bulom Super specula militantis Ecclesiae Goričku, Tršćansku i Pićansku biskupiju te na njihovu području ustanovio Gradišku biskupiju. Nekoliko godina poslije uspostavio je Goričko-gradišku nadbiskupiju i Tršćansku biskupiju, kojoj je 1791. pripojeno područje bivše Pićanske biskupije. Pićanska je biskupija opstala od kasne antike do XVIII.st. zbog više razloga: evangelizacije Hrvata naseljenih u ranom sr. vijeku na prostoru središnje Istre, interesa svjetovnih gospodara za moralnim autoritetom utjecajnoga prelata na tom prostoru te želje Habsburgovaca da u Istri imaju biskupiju.

 

LIT.: I. Grah, Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589–1780), Croatica Christiana periodica, 1980, 6; M. Bartolić, I. Grah (priređivači), Crkva u Istri, osobe, mjesta i drugi podaci Porečke i Pulske biskupije, Pazin 1999; E. Orbanić, Katedra svetog Nicefora. Povijesna skica Pićanske biskupije, Pazin 2002.

E. Orbanić