Kopar

Kopar (tal. Capodistria), luka i grad u sjeverozap. Istri (45°33′N; 13°44′E; 11 m nadm. vis); 23726 st. (2002). Sjedište je općine i biskupije sa stolnom župom Marijina Uzašašća. Naselje se razvilo na otoku koji je u XIII. st. povezan s kopnom (most i nasip s utvrdom Castel Leone).

Rušenje bedema na poč. XIX. st. i bonifikacija solana 1920-ih omogućili su širenje naselja na akumulacijsku ravnicu Badaševice (danas ind. zona Šalara), a nakon II. svj. rata na podnožje i flišne padine Markovca s novim stambenim četvrtima. Sjeveroistočno od stare jezgre od 1957. izrastala je Luka Koper d. d., a Škocjanski zatok isušen je za dobivanje građevinskih površina. Otok je bio naseljen od IV. st. pr. Kr. Kao Aegida spominje se sredinom I. st. pr. Kr., a prije sredine I. st. uvršten je među istarska oppida civium romanorum (Plinije St.). Za nastanak i početni razvitak grada odlučni su bili plodna površina, granica s Italijom na Rižani, blizina Flavijevske ceste i domaća aristokracija. Od tada do ranosrednjovj. doba tipična je zbijena gradnja, a posebno rast u V. i VI. st. zbog dotoka prebjega iz Panonije i Norika. Legenda spominje Caprae sredinom IV. st. u vezi s pokrštenjem i crkvom. U crkv. uporabi bilo je biz. ime Iustinopolis – u X.st. spominje se kao καστρον Іουστινιανα. Potkraj VIII.st. K. je s cijelom Istrom pripao Karolinzima. Mnogobrojni ostatci plastike s pleternom ornamentikom dokazuju postojanje barem jedne crkve u IX. st. Na mjestu današnje stolnice već sredinom XII. st. (listina 1166) postojala je crkva, potom ecclesia maior. Od X. st. K. je postupno prerastao u gradsku općinu Caput Histriae (1036), neovisnu o istarskim markgrofovima, s vlastitim podestatima (1186). God. 1210. moralo je priznati vlast patrijarhata, a 1279. Venecije. Nakon neuspjele pobune Koprana 1348. Mlečani su do 1797. imenovali podestata-kapetana, koji je imao sudbenu i vojnu vlast u gradu, dok je capitaneus Sclavorum istu vlast imao na izvangradskom području. Venecija je kontrolirala i pomorstvo i trgovinu te jezik i kulturu. Nakon genovljanskog pustošenja (1380) i s propašću Akvilejskoga patrijarhata (1420) K. se gospodarski i demografski počeo razvijati (doseljenjem toskanskih obrtnika i bankara te Židova). Vrhunac s oko 8000 stanovnika dosegnuo je prije kuge (gotovo 6000 žrtava) 1554. God. 1394. obnovljeno je Veliko vijeće, u kojem su djelovale plemićke obitelji (npr. Gavardo, Gravisi, Tarsia). Za siromašnije slojeve utemeljeni su fontik (XV. st.) i prva istarska zalagaonica Monte di Pietà (1550–1608). U XVI. st. K. je postao upravno (imenuje podestate za većinu istar. gradova) i sudbeno (od 1584. prizivni sud) središte mlet. Istre. Koparsko gospodarstvo temeljilo se na proizvodnji i trgovini solju. Strah pred Neretljanima i ekon. interesi vodili su K. k sklapanju savezničkih ugovora s Venecijom (932., 977. i 1145). God. 1182. dobio je od dužda monopol za trgovinu solju u Istri. Venecija je isprva priječila razvitak i trgovačke veze Kopra, no potom ih je poticala kao konkurenciju habsburškomu Trstu. Rat za Gradišku (1616) i kuga (1630–31) prouzročili su opadanje trgovine s Kranjskom. Bez obzira na to je K. je po broju stanovnika (oko 5000) i važnosti prekomorske trgovine sa zaleđem i do sredine XVIII. st. gotovo jednakovrijedan Trstu. Društveni život u gradu razvio se s dolaskom benediktinki (908), nakon kojih su dolazili dominikanci (prva četvrtina XIII. st.), franjevci (1263), klarise (1299), serviti (1453) i dr. redovi, koji su ostavili dubok trag i u urbanističkoj strukturi Kopra. Od 1262. u gradu djeluje Ospitale di S. Nazario, a od oko 1320. još i Ospitale di S. Marco. Već 1278. K. je dobio svjetovnu općinsku školu. God 1461. tu su djelovali tiskari P. Castaldi, Sardo Brati i Francesco Grisoni, 1620–24 i A. Turrini. Pri franjevačkom je samostanu od 1523. djelovala inkvizicija za Istru, osobito u vrijeme biskupa P. P. Vergeria ml. Živost su davale različite bratovštine i posebno akademije, 1647. obnovljeno kazalište, Collegio dei Nobili i od 1710. sjemenište P. Naldinija. Od 1797. do 1918 K. pripada Austriji i sjedište je kapetanata, osim u vrijeme franc. vlasti (1805–13), kad je glavni grad istar. Departmana s prefektom A. M. Calafatijem. Tada su ukinuti samostani, groblja iz grada premještena u Škocjan te izgrađen vodovod. U Kopru je 1899–1902. i 1904–09. zasjedao i Istarski sabor. Iako je od zabrane slobodne proizvodnje soli sredinom XIX. st. ona opadala (do ukinuća zabrane 1912), K. je demografski rastao te 1910. imao oko 9000 stanovnika. Razvili su se novi ind. pogoni (npr. Fabbrica Conserve ittiche Depangher), manja brodogradilišta i bankarstvo (Posojilnica in hranilnica 1884., Banca Popolare Capodistriana 1889). Brodarska tvrtka Capodistriana (1882) razvila je pomorski putnički i teretni promet. God. 1902–35. postajama Škocjan i Semedela bio je dio želj. prom. povezanosti Trsta i Poreča. Električnu rasvjetu dobio je 1905. God 1910. u njemu se odvijala Prva istarska pokrajinska izložba, iako je grad još imao zemljoradnički (paolani) i ribarski značaj. Novi zamah kult. životu u drugoj pol. XIX. st. dale su ustanove poput Biblioteca Civica (1851), Učiteljište (1875), slov. čitaonica (1879), Gabinetto di lettura popolare Egida (1901), kinematograf Elektron (1908) te Museo Civico di Storia e d’Arte (1911). Iz političke i intelektualne elite (A. Madonizza, C. F. G. Combi, Domenico Manzoni) širila se iredentistička propaganda, koja se naslanjala i na koparske časopise La Provincia dell’Istria i L’Unione te na tijesne veze s Italijom. U istom razdoblju razvijala su se i društva za uzajamnu pomoć kao Pio Istituto Grisoni (1838), Civico Monte di Pietà (1869), Cassa Distrettuale per Ammalati (prije 1891) i Società Operaia (1902). U tal. razdoblju (1918–43) K. je pripadao Pulskoj pokrajini. Od 1928. tu djeluje Consorzio per la Trasformazione Fondiaria dell’Istria, koji je 1935. u grad doveo vodovod iz Rižane. Za II. svj. rata u samom gradu – za razliku od okolnog područja – nije bilo većeg zanimanja za NOP. Potkraj rujna 1943. istar. su partizani iz zatvora oslobodili polit. zatočenike, a grad je oslobođen 30. IV. 1945. Potom je K. pripao zoni B Julijske Venecije, odn. STT kao sjedištu okruga, a od 1954. FNRJ, odn. NRS. Do tada i odlaska velike većine autohtonoga stanovništva (egzodus) grad je sačuvao romanski identitet. U poslijeratnom je razdoblju poljodjelsko naselje s doseljavanjem iz ostale Istre i Jugoslavije doživjelo ekstenzivan gosp. razvoj, posebno u bankarstvu (Istarska banka d. d., 1946), prijevozu (Intereuropa, 1947, Slavnik, 1947), trgovini (Istrabenz, 1948) te motornoj i metaloprerađivačkoj industriji (Tomos, 1954; Cimos, 1959), te je preraslo u ind. središte sjev. Istre. God. 1967. sa sred. Slovenijom je povezan željeznički, a 2004. autocestom.

Gradska jezgra unutar djelomično sačuvanih bedema urbanistički je spomenik, koji položajem osam obodnih trgova i oblikom organski usmjerenih zrakastih ulica prema središtu otkriva srednjov. osnovu i društv. položaj stanovništva po grad. četvrtima. Duž tih su ulica najstarije građevine u gradu: mala predromanička rotonda sv. Marije, romanička kuća Percauz (XIII. st.), got. crkva sv. Franje (1260) sa samostanom, kuća Carpaccio (XIV. st.), got. kuće u Kidričevoj ulici, kuće na Ribiškom trgu, palača Almerigogna. Iz renesanse su i baroka crkva sv. Nikole (XVI. st.), crkva sv. Ane sa samostanom (1513), rezbarene korske klupe, odnesene umjetnine (restitucija): Cima da Conegliano, Palma mlađi, G. Santacroce, zatim skladište soli (1619) te palače (većinom s unutrašnjim atrijem) de Belli (XVI. st.), Belgramoni-Tacco (XVII. st.), Gravisi-Barbabianca (1710) i tzv. Borilnica u Kreljevoj ulici. Nad križnom osnovom idealiziranoga štita dvodijelnoga grad. trga Brolo – Platea Comunis dominira stolna crkva Marijina Uzašašća, s romaničkom prvom fazom gradnje (izvana preuređena u XV. st., a trobrodna unutrašnjost barokizirana po nacrtima G. Massarija; slike V. Carpaccia i A. Zanchija; sarkofag sv. Nazarija iz XIV. st.) sa zvonikom (gradski toranj XII. st., preuređen 1418) i 1317. obnovljenom romaničkom krstionicom rotondom (stropna slika Krist Pantokrat). Upravno središte pravokutnoga Titova trga dopunjuje nepravilni gosp. trg Brolo s grad. cisternama. Na oba su trga svjetovni objekti: Pretorska palača s romaničkim početcima gradnje (preuređena 1380., portal s prozorima iz 1481., pročelje iz 1664), Foresteria i Armeria s renesansnim pročeljem (1460), got. Loža (1462., proširena u XVII. st.), Fontik (1392., preuređen 1460., 1529). Obodni Prešernov trg dvoranskog je oblika s renesansnim grad. vratima Muda (1516) uz bedem i baroknim zdencem da Ponte (1666).

K. je danas sjedište polit., kult. i medijskih ustanova tal. zajednice (Unione Italiana, CAN costiera, Radio, TV Koper Capodistria). Postoje i pravoslavna (8,1% st. u općini 2002) i islamska (7,7%) zajednica. Djeluju kulturne (Pokrajinski muzej Koper, Pokrajinski arhiv Koper, Gledališče Koper, Mladinski kulturni center), sudske (Okružni sud) i školske (slov. i tal. gimnazija, strukovne srednje škole, Glasbena šola i Narodno sveučilište) ustanove regionalnoga značaja. Od 1994. održava se godišnji Primorski poletni festival s kazališnim predstavama na otvorenom. Kroz stoljeća su u kulturnom i intelektualnom središtu Istre djelovale osobe šire važnosti, među kojima se ističu P. P. Vergerio st., slikar V. Carpaccio, liječnik S. Santorio, enciklopedist G. R. Carli, a od 2003. gradu pečat daje Univerza na Primorskem.

 

LIT.: M. Guštin (priređivač), Koper med Rimom in Benetkami-Capodistria tra Roma e Venezia, Ljubljana 1989; isti (priređivač), Koper med Rimom in Benetkami-Capodistria tra Roma e Venezia, Ljubljana 1989; F. Semi, Capris, Iustinopolis, Capodistria, Trieste 1975; S. Žitko (priređivač), Koper, Koper 1992. R. Cunja, Poznorimski in zgodnjesrednjeveški Koper, Koper 1996.

M. Požeš, M. Župančič, D. Krmac, D. Tomšič

http://www.koper.si/