Prica, Zlatko

Prica, Zlatko (Pečuh, 1916 - Rijeka, 2003), hrvatski slikar, likovni pedagog, akademik. Nakon rastave roditelja, s majkom dolazi u Zagreb 1922. godine, gdje se nastavio školovati. Godine 1936. upisuje Umjetničku akademiju, gdje je pokazao rijetko viđen talent, te mu je na izložbi diplomskih radova 1940. godine od strane Kolegija akademije dodijeljena Pariška stipendija.

Prvu veću izložbu napravio je u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1941. godine. Dvije godine nakon toga zajedno sa ženom Zdenkom odlazi u partizane, te tamo djeluje unutar kulturno-umjetničkog kruga ZAVNOH-a. Zajedno sa slikarom Edom Murtićem u Topuskom 1944. godine radi ilustracije za poemu Jama Ivana Gorana Kovačića. Nakon rata imao je nekoliko kraćih studijskih putovanja u Pariz (1948), Indiju (1952) i Brazil (1952), nakon čega se zapošljava na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kao profesor, te na tom mjestu ostaje do kraja svog radnog vijeka. Iza sebe ima velik broj izložbi, u zemlji i inozemstvu, pa su se tako njegove slike mogle vidjeti u Londonu, New Delhiju, Rio de Janeiru, Veneciji, Beču, Düsseldorfu, Berlinu, Milanu, Bologni, Frankfurtu, Rimu, Ateni, Sao Paolu, Firenzi, Pragu, Torinu, Washingtonu te po mnogim galerijama u bivšoj SFRJ. Njegov rad može se podijeliti u nekoliko faza, među kojima su Tarska i Opatijska. Tarski ciklus dobio je ime po Taru, selu na Poreštini, te traje 1971 - 1992. godine. Drži se da je to jedno od najduljih i najznačajnijih razdoblja njegovog stvaralaštva. Tamo je izgradio kućicu, koja je bila njegovom ljetnom rezidencijom i umjetničkom oazom, a mali zaljev i ribarska lučica Santa Marina izvor njegove inspiracije. Bavio se ribolovom, družio s lokalnim ribarima, te su kao plod njegova prisustva u tom kraju nastala slikarska remekdjela: Ribar s kašetom, Školjkari, Prodavači riba, Na žutoj provi, Vrijeme za plovidbu, Iza jugovine, Ljudi sa školjkama, Bonaca, Obala Adriane, Crvena barka, Ribar s mrežom, Kupačice u čamcu, Sivo jedro, Plaža u Santa Marini, Brodolomci i dr. Razdoblje koje je slijedilo iza toga bilo je za boravka u Opatiji od 1992. godine do njegove smrti koja je nastupila 2003. godine. Umjetnički sročena, ova faza se zove Opatijski kišobrani. Glavni motivi su bile Opatijke, koje je uspoređivao s Parižankama uz Senu, s kišobranima i kabanicama, razdraganima, rijetko samotnim a češće u grupama. Zlatko Prica smatra se jednim od velikana hrvatskog slikarstva.

Literatura: Drago Orlić, Istarski ciklusi Zlatka Price, Franina i Jurina, 2004., 102- 104.
U.