Igra na ruh

Igra na ruh je pučka igra bez natjecateljskog karaktera, koja se održava u selu Sveti Ivan na Buzeštini za vrijeme Pepelnice uoči priprema za korizmena odricanja.                

Začeci ove igre vezani su uz netrpeljivosti koje su u prošlosti postojale među vlasnicima vodenica uz Mirnu. Razlog za takvo stanje je bila konkurencija među njima, sve do trenutka kada su se zajedno okupili na maškarama te u znak pomirenja za večeru ispekli ovna. Jedan je od njih rogove pojedene životinje bacio, te predložio ostalima da se prestanu međusobno bosti, što su ovi prihvatili, te od tada postoji Igra na ruh. Pravila igre provodi tročlana komisija, suci i pisar, a odvija se na cesti sv. Ivan - Most, koja je duga oko 2 kilometra. Igrači su isključivo miškarci, a ruh (rog, najčešće volovski) prvi baca najstariji bacač. Nakon toga se uključuju i ostali sudionici, te bacaju „baticu" (drvena palica s kvrgom na kraju) što bliže rogu. Prilikom toga igrač izgovara ime narednog bacača, nazivajući ga nadimkom ili opisno (npr.: Pilana, Pili krive daske, Špičilapiž...), a u protivnom dobiva negativne bodove. Posljednji bacač izgovara riječ „Pagarošto", a igra završava kod gostione Most, gdje se zbrajaju negativni bodovi, a prikupljeni novci daju za zajedničku večeru. U Igri na ruh nije bitna pobjeda, pa ni negativni bodovi, već je važno sudjelovati. Smisao joj je u pokladnoj slobodi riječi, gdje se više cijeni prozivanje suigrača opisno (poput karnevalskog kroničara, koji aludira na suigračeve mane ili neki događaj u prošlosti kojim mami osmjeh i veselje ostalih) nego nadimkom.

LIT.: Gordana Čalić Šverko, Igra na ruh, Jurina i Franina, 2004., 202 - 204.
U.