Budiša, Edo

Budiša, Edo, književnik (Rovinj, 20.VIII.1958 – Trst, 25.X.1984). Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kao pravnik radio u rodnom gradu. Istaknuti je pripadnik knjiž. naraštaja quorumovaca, zarana se potvrdivši kao majstor kraće forme. Priče su mu objavljivane u Studentskom listu od 1979., potom u Pitanjima, Poletu, Večernjem listu, Omladinskoj iskri, Vidiku, beogradskoj Književnoj reči te posthumno u Novoj Istri, Quorumu i dr., a za njih je i nagrađivan.

Za života su mu tiskane Lijepe priče (1984) i roman Klub pušača lula (1984), a nakon smrti sabrana djela Ponovo probuđeni čovjek (1999). Obilježja njegova autorskoga pisma, koje otvoreno zrcali velike uzore svjetske literature jesu fragmentarnost, metatekstualnost, fantastika, svijet iluzija, osama kao usud, a s druge strane pripovjedačka vještina bliska tradicionalnijem proznom iskazu. Zastupljen je u Antologiji hrvatske novele (1997) K. Nemeca, Pričama iz Istre (1999) Daniela Načinovića, Glasima književne Istre (2002) Borisa Biletića i dr.

 

LIT.: V. Boban, Dječak staračke nutrine, Studentski list, 1984, 873; V. Bogišić, Ni potraga, ni istraga, u: Klub pušača lula, Zagreb 1984; V. Đekić, Klub pušača lula, Dometi, 1985, 11; B. Biletić, Kolutovi dima i šutnje, Istra, 1985, 1–2; K. Bagić, Konceptualna proza, Quorum, 1996, 2–3; J. Matanović, O potrazi kao sudbini, u: Ponovo probuđeni čovjek, Labin 1999.

B. D. Biletić