Čepićko polje

Čepićko polje, isušeno jezero u jugoist. Istri. Nalazi se u zap. i u jugozap. dijelu podnožja planinskoga masiva Učke (zapadno od uzvisine Sisol, visoke 833m), odn. u juž. dijelu grobničko-boljunskoga laporovitog pobrđa visokog 100 do 300m. Dno polja je na koti od 24mnadm. vis., što je najniži dio vodotoka Boljunšćice (Boljunčica), koja je prirodno ponirala u juž. dijelu udoline nedaleko od naselja Kožljaka.

Dno je polja nagnuto od sjevera prema jugu (40 do 24m). Kada je Boljunšćica tijekom ledenoga doba doplavljenim nanosom s flišnoga područja začepila prirodni ponor, počele su poplave i polje se pretvaralo u jezero, u kojem se voda zadržavala gotovo preko cijele godine. Površina jezera varirala je od 5,4 do 8,6km2, ovisno o oborinama i dotoku vode iz slijeva Boljunšćice. Dubina se kretala od 1 do 2,5m, a pri najvišem vodostaju voda je otjecala u rijeku Rašu. Jezero je bilo obraslo trstikom i šašem te bogato ribama (jegulja, šaran) i ptičjim vrstama (divlja patka, bijela roda, labudi), a bilo je poznato i po malaričnim komarcima koji su prouzročili velik postotak bolesti okolnoga stanovništva. Kada je 1932. završeno probijanje 4250m dugoga odvodnoga tunela od najjužnijega ruba polja ili tadanjega jezera prema Plominskom zaljevu (najveća je visina 95m u Vozilićkoj udolini), jezero se počinje postupno prazniti i s vremenom se pretvara u obradiva polja, što je konačno ostvareno 1970. izgradnjom lučne brane u središnjem dijelu vodotoka Boljunšćice. Meliorativni dio površine Čepićkoga polja, koji se iskorištava u poljoprivredi, iznosi oko 2000ha, a pretvoren je u obradivo polje sustavom drenažnih kanala i drugim melioracijskim radovima. Jezero, iznimna vodena pojava na istar. poluotoku, bilo je zabilježeno na starim topografskim kartama pod nazivom Kožljačko jezero, ali i pod drugim imenima; najstarije su iz 1525. i 1563. Na karti Pazinske knežije poznatoga slov. putopisca Valvasora označeno je pod nazivom Zhepizer See, a spominje se i kao Sisolsko jezero, te jezero Gessaro na karti iz 1753. Nastojanja da se jezero isuši započela su već 1890. i uz mnoge zahvate bila završena tek probojem tunela i izgradnjom lučne brane. Tako dobiveno obradivo tlo koristi se u poljodjelstvu i stočarstvu.

S. Božičević