Geomorfologija (Bijela, Siva, Crvena Istra)

Geomorfologija. Istra je poluotok na sjev. dijelu Jadrana, površine 3476km2, od toga 3130km2 (oko 90%) u Hrvatskoj i 346km2 u Sloveniji (Šavrini), te mali dio (Milje i Dolina) u Italiji. Najveći je dio hrv. dijela polutoka u Istarskoj županiji, koja obuhvaća 2813km2, s 206344st. (2001) ili 73,4st./km2, a manji dio u Primorsko-goranskoj županiji (ist. obala Istre uz Kvarner, tzv. Liburnijsko primorje); u slov. dijelu Istre živi 75785st. (1991) ili 219,0st./km2. Kopnena geografska granica Istre je Tršćanski zaljev između Milja i Trsta na zapadu te Preluka na istoku. Sjeverna granica je sjev. rub Ćićarije od zaleđa Trsta do Kastva i Klane.

R.

Na temelju geološkog sastava i različitih vrsta tala N. Krebs odredio je 1907. tri reljefne cjeline: brdoviti sjev. rub (Bijela Istra), niže flišno pobrđe (Siva Istra) i niske vapnenačke zaravni (Crvena Istra).

Visoka zona Istre poznata je kao Bijela Istra zbog neovlasti gologa krša i vapnenačkih goleti, koje su nastale ugl. krčenjem šuma. Obuhvaća gorski hrbat Učke (Vojak 1401m) i gorsku skupinu Ćićarije (Planik 1272m), koji čine krajnji sjeverozap. i sjeveroist. dio istar. poluotoka, a obilježeni su borano-ljuskavo-navlačnom i blokovskom strukturom. Gorski hrbat Učke ima meridijalni smjer pružanja. Ist. granica prati obalnu crtu od uvale Rabac do rta Mašnjak kraj Plomina, odn. pretpostavljeni rasjed u moru, koji je paralelan sa smjerom pružanja obale, dok zap. granicu čine strme, mjestimično liticama obilježene padine juž. dijela Učke. One duž kontakata sa zavalom Čepićkoga polja prate morfološki nagib, na kojem su naselja Plomin, Vozilići i Šušnjevica, a duž kontakata sa zavalom Boljunskoga polja crtu koja povezuje naselja Boljun i Vranja. Morfografski se razlikuju tri cjeline gorskoga hrpta Učke: hrbat sjeverne, srednje i južne Učke. Gorska skupina Ćićarije ima dinarski smjer pružanja (sjeverozapad–jugoistok), a od gorskoga hrpta Učke odvaja ga linija Opatija–Vranja i prijevoj Poklon (922m). Sjeveroist. granica je na kontaktu s brežuljkastim reljefom Ćićarijskoga zagorja i pobrđem Brkina. Ćićarija ima složenu orografsku strukturu obilježenu nizom hrptova, čiji su vršni dijelovi na različitim visinama međusobno odvojeni udolinama. Vrlo jaki tektonski pokreti obilježili su taj dio Istre različitim smjerovima pružanja slojeva. U brdskom dijelu područje oskudijeva obradivim zemljištem, a zbog okršenosti vapnenaca nema površinske vode; u dijelovima vodonepropusnoga fliša ima dovoljno plodne zemlje te vode.

Zbog naslaga fliša, a s obzirom na veliku zastupljenost gline i njezine sive boje, središnja se Istra naziva i Siva Istra. Obuhvaća sr. dio poluotoka, koji je odvojen od visoke zone Istre rasjednim odsjekom visokim i do 100 m. Zbog vodonepropusnosti flišnih naslaga prostor je znatno snižen erozijom i razdijeljen mnogim tekućicama u mnogobrojne jaruge niz koje se slijevaju oborinske vode. Važan su element reljefa tog dijela Istre kompozitne (složene) doline rijeka Mirne i Raše s pritocima, a njihovo je oblikovanje uvjetovano sastavom stijena. U predjelima u čijem sastavu prevladavaju mekše stijene (flišne naslage), rijeke imaju razgranatu mrežu pritoka, s kojima su oblikovale prostrana proširenja. U predjelima u čijem sastavu prevladavaju tvrđe (karbonatne) stijene, rijeke su uz pomoć vodom nošenoga materijala usjekle duboke i strme kanjone (kanjonske doline). Tragovi erozije su mnogobrojni, a vidljivi su u suhim potočnim koritima (npr. pritoci Raše i Boljunšćice s nekoliko desetaka potoka) te na golim flišnim pristrancima izbrazdanim mnoštvom vododerina i jaruga. Selektivnom denudacijom (ogolićivanjem) flišnih naslaga zaostale su uzvišice od čvrstih prislojaka u sadržaju fliša. Tijekom prošlosti na njima su izgrađena akropolska naselja. Istarsko pobrđe na sjeveroistoku graniči s morfostrukturom gorske skupine Ćićarije, na istoku sa zavalama Boljunskoga i Čepićkoga polja, te na jugu i jugozapadu sa Zapadnoistarskom zaravni. Uz jugozap. granicu Istarsko pobrđe »presječeno« je reljefno višim, vapnenačkim ravnjakom Savudrija–Buzet na sjeverozap. i jugoist. dio. Morfološke značajke sjeverozap. dijela su rebrasti reljef i pojava slijepih dolina (dolina Pazinskoga potoka i potok Brestovac). Pobrđe je izduženo u smjeru sjeverozapad–jugoistok i tu su oblikovane gl. doline tokova Mirne, Dragonje, Pazinskoga potoka i Boljunšćice. Veći dio tih riječnih dolina predisponiran je rasjedima, pa su one reljefno disecirale pobrđe. Moguće je izdvojiti tri mikrogeomorfološke cjeline koje imaju različite reljefne karakteristike; od sjeverozapada prema jugoistoku to su Momjansko, Dragućko i Gradinjsko-grobničko pobrđe. Prosječna je visina istarskoga pobrđa oko 400m. Na mnogim mjestima sr. dijela Istre, osobito oko Pazina i Buzeta, prisutne su ogoljele uzvisine s nerazvijenim tlima, izbrazdane jarugama i drobinom koja se skuplja u podnožju padina. Zbog bujne vegetacije taj je kraj poznat i pod nazivom Zelena Istra, a u njemu prevladavaju ugl. poljop. površine.

Istar. ravnjak je nisko i zaravnjeno primorsko područje koje se proteže od Piranskoga zaljeva do Plomina; blago valovita zaravan prema istoku se izdiže do visine od 400m. U širem smislu taj se prostor podudara sa zapadnoistar. antiklinalom, gdje su najbolje razvijene zaravni. S obzirom na vapnenačku podlogu i njezinu podložnost kem. trošenju, nastaju mnogobrojne pukotine, škrape, ponikve, uvale, špilje, jame i ponori. Prevladavaju blagi nagibi koji onemogućuju ispiranje tla pa dolazi do nakupljanja zemlje crvenice. Stoga je ta reljefna cjelina poznata kao Crvena Istra. Doline Mirne i Raše te Limska draga duboko su usječene u zaravan i dijele je na manje regionalne cjeline.

Zasebno geomorfološko obilježje Istre njezine su obale. Današnje dubine priobalnoga mora duž ist. i zap. obale Istre znatno su niže od pleistocenskih oscilacija morske razine. Istra je, zajedno s Cresom, Lošinjem i ostalim otocima sjev. Jadrana, prije 25000 godina činila jedinstveno kopno. Stoga su obalni predjeli Istre vrlo mladi, a formirani su pozitivnim gibanjima morske razine koja su započela i još traju od ledenoga doba. Starost istar. obale je različita; zap. je obala mlađa i do prije 10000 godina bila je sastavni dio naplavne ravnice sjev. Jadrana, a u jugoist. dio more je prodrlo ranije, stvorivši na ušćima rijeka duboke zaljeve (ušće rijeke Raše, Plominski zaljev i dr.). Potopljeni krški reljef karakterističan je za južnu i zap. obalu Istre. Na taj su način nastali Brijuni, manje otočne skupine uza zap. obalu, mnogobrojni specifični oblici između Medulina i Premanture, Limski zaljev te prirodna prostrana puljska luka. Duboki i uski Limski zaljev očiti je primjer potopljene riječne kanjonske doline u kršu, koju je svojom erozijskom snagom oblikovao Pazinski potok. Njime je u geol. prošlosti voda s Ćićarije otjecala u more. Zbog izdizanja kopna duž rasjeda (Pazinski ponor) voda koja dotječe Pazinskim potokom nastavlja svoje otjecanje podzemnim tokovima. Mlađi fluvijalni procesi erozije i akumulacije djelomično su izmijenili obalne oblike. Rijeke nose i naplavljuju trošan materijal, nastao ispiranjem flišnih padina. Mirna je djelomično zatrpala potopljeni dio kanjonske doline i nataložila močvarnu ravnicu, a slično se dogodilo oko ušća Rižane, Dragonje i Raše. Prije presijecanja tektonskim pokretima i Pazinski je potok zatrpavao niže dijelove Limske drage.

LIT.: A. Polšak, Stratigrafija jurskih i krednih naslaga srednje Istre, Geološki vjesnik, 1965, 18, 1; isti, Geologija južne Istre s osobitim obzirom na geostratigrafiju krednih naslaga, Geološki vjesnik, 1965, 18, 2; J. Riđanović, Istra, u: Geografija SR Hrvatske, sv. 5, Zagreb 1975; I. Velić i dr., Evolution of the Istrian part of the Adriatic Carbonate Platform from the Middle Jurassic to the Santonian and formation of the flysch basin during the Eocene: main events and regional comparison, u: I. Vlahović, J. Tišljar, urednici, Evolution of Depositional Environments from the Palaeozoic to the Quaternary in the Karst Dinarides and the Pannonian Basin, Zagreb 2003; I. Vlahović i dr., Main events recorded in the sedimentary succession of the Adriatic Carbonate Platform from the Oxfordian to the Upper Santonian in Istria (Croatia), u: I. Vlahović, J. Tišljar, urednici, Evolution of Depositional Environments from the Palaeozoic to the Quaternary in the Karst Dinarides and the Pannonian Basin, Zagreb 2003.
N. Lončar