Milje

Milje (tal. Muggia), grad na obali Miljskoga zaljeva (45°36′N; 13°46′E; 3m nadm. vis.), između Kopra i Trsta. Sjedište općine s 13306st. Pov. jezgra prostire se na uzvisini iznad uske zaravni duž morske obale, a novi se dio razvija na sjev. obroncima Miljskih brda. Na jugoistoku se diže brdo Zuccherino (Čuk, 166m), na jugozapadu brdo San Michele (Sv. Mihovil, 198m). Poslije darovnice 931., M. su ostale pod svjetovnom vlašću akvilejskoga patrijarha do 1420., kad su došle pod vlast Mletačke Republike. Od XI–XII.st. život se polako spuštao s utvrde Castrum Mugla (Staro Milje) u Burgus Lauri (Borgolauro), koji se razvio u niskom i močvarnom prostoru uz padinu s dvjema zapadnim četvrtima.

Oko 1256. ondje se oblikovala slobodna općina, s podestatom kojega je biralo Gradsko vijeće umjesto gastalda, što se može smatrati početkom srednjovj. i modernih Milja. Razdoblje slobodne općine bilo je puno unutrašnjih razmirica između patrijarkovih i mlet. pristaša. Dolaskom pod mlet. vlast počelo je za Milje razdoblje procvata i blagostanja, zahvaljujući trgovini solju s Kranjskom, iako je bilo i teških sukoba s Trstom zbog granica i Žavljanskih solana. Osnutak slobodne luke u Trstu, postupno opadanje mlet. moći i isključivo mletačka podrška Kopru pridonijeli su propasti gradića koji je poslije gotovo pola tisućljeća blagostanja bio sveden na naselje kalafata, barkajola i poljodjelaca. Miljska općina s okolnim selima i dalje je bila važno poljop. područje svojim površinama i raznovrsnošću kultura, a obuhvaćala je gusto naseljeno područje od Svetog Bartola (Lazareta) do Mačkovlja, od Ospa do Škofija. God. 1797. pripale su Austriji, koja je njima vladala (osim u napoleonsko doba 1805–13) do 1918., kad su postale dio Kraljevine Italije (od 1923. Tršćanske pokrajine). Poslije Pariškoga mirovnog ugovora bile su dio zone A STT (1947–54), a zatim su pripale Italiji. Zatvaranje solana 1829. lišilo je Milje jednog od najvažnijih izvora prihoda. Tada su prošireni kamenolomi pješčenjaka za Trst, a duboka višedesetljetna kriza prevladana je poduzetnošću obitelji Tonello i Strudthoff, koji su sred. XIX.st. osnovali uspješnu brodograđevnu djelatnost (Brodogradilište San Rocco). Novi industrijski pogoni doveli su do dubokih promjena u gospodarskoj strukturi gradića i pospješili stvaranje proletarijata. Sindikalna borba i radnički pokret zaoštrili su se poslije I. svj. rata, kad su mjesna brodogradilišta došla u teškoće radi opće gospodarske krize poč. 1930-ih. Rat u Africi, autarkija i pripreme za rat privremeno su ublažili krizu, a utemeljenje rafinerije Aquila 1934. dalo je posla dvama naraštajima Miljana, te je 1939. nastalo novo predgrađe Aquilinia. Partizanski pokret, kraj II. svj. rata, utjecaj egzodusa, gubitak polovice općinskoga područja i 1096 st. po Londonskom memorandumu, nisu pogodovali pomirbama. Prvi demokratski izbori poslije II. svj. rata doveli su u općini na vlast ljevicu, koja se održala pedeset godina, a napetosti hladnoga rata otvorile su polit. i društv. sukobe. Pad zidova i proces raspada stranaka potkraj 1980-ih u Italiji donio je promjene i u Miljama, gdje je stanovništvo u sociološkom smislu od pretežito radničkoga poprimilo značajke srednjega staleža. Gradsko tkivo Milja bilo je zatvoreno unutar zidina, od kojih su do danas očuvane jedna od devet četvrtastih obrambenih kula i zapadna vrata s lavom sv. Marka. God. 1263. na glavnom su trgu podignute općinska palača i crkva sv. Ivana i Pavla, nastala na ostatcima troapsidalne crkvice (XII.st.); u XIV.st. dobila je bijelo pročelje koje stilski ne odgovara teškoj romaničkoj strukturi hrama. U ulici Corso Puccini nalazi se crkvica Sv. križa (1374), obnovljena u XVIII–XIX.st.; jednobrodna crkva sv. Franje, izgrađena 1398. sa samostanom (ukinut 1806), nalazi se na povišenu položaju i jedini je primjer franjevačkoga graditeljstva na tršćanskom području. Iskapanja na gradini Jelarji i u Starom Milju dala su arheol. gradivo od starijega brončanoga doba do sr. vijeka (Civico Museo Archeologico di Muggia). U posljednje vrijeme razvija se turizam (turistička luka i prateće djelatnosti); Miljski karneval, koji se spominje već u statutu 1420., obnovljen je 1954. u suvremenom obliku kao smotra alegorijskih kola koja pripremaju gradske družine.

 

LIT.: F. Colombo, Storia di Muggia. Il comune aquileiese, Trieste 1970; G. Borri, Muggia del passato, Trieste 1971; G. Cuscito, Muggia sacra. Storia e arte delle sue chiese, Muggia 1991.

G. Cuscito, U.

 

http://www.muggia.it/
http://www.comune.muggia.ts.it/
http://www.muggia.info/