Budinich, Cornelio
Budinich, Cornelio (u hrvatskoj literaturi često Budinić, Kornelije; od 1921. Budìnis), arhitekt i povjesničar arhitekture (Rijeka, 17.V.1873. - Trst, 14.III.1935.).
Obitelj je podrijetlom s Lošinja. Corneliov otac Melchiade živio je u Rijeci, a potom u Trstu, gdje je predavao povijest i zemljopis na Trgovačkoj i pomorskoj akademiji.
Diplomirao je 1897. arhitekturu na Politehnici (Viša tehnička škola) u Budimpešti (kod Alajosa Hauszmanna, autora Guvernerove palače u Rijeci), a usavršavao se na Višem tehničkom institutu u Gradcu (Graz). Poslije diplome odlazi u Italiju na duže studijsko putovanje gdje izučava vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju. Posebno ga je zanimalo djelo i život arhitekta tih zdanja Lucijana Vranjanina (Luciano Laurana, Lutiano Dellaurana). Detaljno proučavanje urbinske palače ostavilo je trag u budućem Budinichevom radu te uvelike utjecalo na njegov arhitektonski stil.
Godine 1900. pobijedio je na natječaju za obnovu barokne crkve sv. Vida u Rijeci, a iste godine i na natječaju za uređenje groblja sv. Ane u Trstu, zajedno s inženjerom Giorgiom Pollijem. Tršćanski će uspjeh imati presudnu važnost u njegovu životu: dobio je namještenje u Uredu za javne radove u Trstu, gdje je djelovao do kraja života. U Trstu je ostvario i većinu svojih projekata - nekoliko škola, salezijansku crkvu Marije Pomoćnice i jezuitsku Svetog Srca Isusovog (za obje je krajem prvog desetljeća XX. st. preradio projekte torinskog arhitekta Marija Ceradinija, a u Svetom Srcu projektirao je i glavni oltar), stambene zgrade, palaču osiguravajućeg društva (također i u Tržiču [Monfalcone]).
Sagradio je 1913. neogotičku kapucinsku crkvu Gospe Lurdske na riječkoj Žabici preradivši projekt Giovannija Marije Cureta (Kuret), po kojem se počela graditi 1904., a posvećena je tek 1929. te u cijelosti dovršena 1935. Projektirao je i crkvicu sv. Marije od Ruža u Portorožu, ali nije bila takvom izgrađena. Realizirao je i brojne konzervatorske zahvate, među kojima se ističu krstionica u Piranu, crkva sv. Ivana na ušću Timava (teško stradala u Prvom svjetskom ratu), bazilika u Gradežu (Grado), crkva sv. Antuna u Trstu te vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju.
Istraživao je antičke, gotičke i renesansne građevine te napisao niz studija i knjiga o arhitekturi, od kojih su osobito vrijedni radovi o istarskoj gotičkoj arhitekturi te Vojvodskoj palači u Urbinu i njezinom graditelju L. Vranjaninu. Objavljeni su mu radovi: Un quadro di Luciano Dellauranna (Trieste 1902.); Il Palazzo Ducale d’Urbino (Trieste 1904.); Pitture murali medievali nell’Istria (Trieste 1909.); Spitzbogige Bauwerke in Istrien und den angrenzenden Gebieten (Wien 1916.); „Ruggero Berlam (1854–1920)“, u: Architettura e arti decorative (Roma 1921.); Dal Carnaro al Friuli. Architetture caratteristiche (Trieste 1928.); Gli artisti italiani in Ungheria (Roma 1936.) te Arhitektonske studije, koje je izabrao i uredio Andrija Mutnjaković, a s talijanskog preveo Mate Maras (Pula - Rijeka 1984.).
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar