Cernecca, Domenico, jezikoslovac, talijanist, sveučilišni profesor, prevoditelj, novinar, urednik (Bale, 6.III.1914. - Pula, 14.II.1989.).

Bio je treće, najmlađe dijete u zemljoradničkoj obitelji Pietra Cernecce, čija je obitelj podrijetlom s Ćićarije, i Francesce, rođene Cozza, Talijanke iz Bala. U rodnom mjestu pohađao je pet razreda osnovne škole pa školovanje nastavio u Puli, gdje mu je živjela tetka, te je 1934. maturirao s najvišim ocjenama na Klasičnoj gimnaziji „Giosuè Carducci“. Iste godine upisao se na Filozofski fakultet u Padovi, ali je, zbog lošeg imovnog stanja, radio kao predavač u pulskoj trgovačkoj školi „Grion“, a u Padovu je odlazio samo polagati ispite. Godine 1937. preselio se u Firencu, gdje je dovršio studij i 1938. diplomirao književnost sa 109 od maksimalnih 110 bodova.

Kratko radi kao profesor u pulskoj Tehničkoj školi, ali već početkom 1939. odlazi na služenje vojnog roka kao časnik u rezervnom sastavu, dijelom i u Puli, do potkraj 1940. U međuvremenu je 1939. položio državni ispit u Rimu kako bi mogao predavati latinski i talijanski u srednjoj školi. Nakon vojske dobiva profesuru iz književnosti i počinje predavati u Klasičnoj gimnaziji u Puli, ali je već 1941. unovačen i upućen na ratište, u okupirane hrvatske krajeve. Bio je u službi u zapovjedništvima divizija i armijskog korpusa u Delnicama, Karlovcu, Crikvenici, ali nije sudjelovao u borbenim akcijama.

Nakon kapitulacije Italije 1943. vraća se u Pulu i pridružuje narodnooslobodilačkom pokretu. Bio je član Narodnooslobodilačkog odbora (NOO) za Pulu, koji je djelovao u ilegali. Njemačka ga je policija uhitila 4.VI.1944., ali je nakon samo tri dana uspio pobjeći iz zapovjedništva SS-a u metežu tijekom jednog savezničkog bombardiranja Pule. Pridružio se partizanima i do kraja rata radio u Agitpropu, u odjelu za tisak i propagandu. Pokrenuo je i uređivao partizanski list na talijanskom La Nostra Lotta, glasilo NOO-a Pule.

Neposredno nakon rata u Puli, koja je pod savezničkom vojnom upravom, uređuje dnevnik Il Nostro Giornale na talijanskom jeziku, kao glasilo Gradskog odbora Slavensko-talijanske antifašističke unije, a od lipnja 1946. u Rijeci uređuje La voce del popolo. Sljedeće godine vraća se u Pulu i u listopadu preuzima dužnost ravnatelja Talijanske gimnazije „Leonardo da Vinci“, u kojoj je i profesor talijanskog i latinskog.

Godine 1954. seli se u Zagreb, gdje radi kao lektor talijanskog jezika na Filozofskom fakultetu i posvećuje se podučavanju, istraživanju, pisanju udžbenika, članaka i eseja. Surađuje u brojnim časopisima, kao što su zagrebački Strani jezici i Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, ljubljanski Linguistica, riječki Dometi, La Battana i Panorama (u potonjoj je napisao niz odgojno-obrazovnih članaka), firentinski Studi di grammatica italiana, padovanski Homo Loquens, njujorški Forum Italicum i dr. Istražuje lik i djelo Pietra Stancovicha na čemu je i doktorirao 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U sveučilišnoj profesorskoj karijeri napredovao je do zvanja redovitog profesora (1967.), a držao je kolegije iz normativne gramatike i stilistike talijanskog jezika te povijesti talijanske književnosti.

Na poziv Pedagoškog fakulteta 1978. opet dolazi u Pulu i daje potporu razvoju talijanskog studija koji se dijeli na Jezik i Književnost te postaje četverogodišnji sveučilišni studij, a Cernecca šef jezične katedre. Predavanja napušta već 1980., iz zdravstvenih razloga.

Tijekom karijere objavio je 40 znanstvenih radova, ponajviše analizirajući gramatiku i stilistiku talijanskih pisaca, prvenstveno Dantea Alighierija, Francesca Petrarce, Niccolòa Machiavellija, Alessandra Manzonija i Itala Sveva. Napisao je više udžbenika te skripti za studente i razne tečajeve i stupnjeve talijanskog jezika. Njegov Talijanski za odrasle doživio je devet izdanja (Zagreb 1957.-1974.), a Talijanski za pomorce dva (Zagreb 1968., 1970.). U suradnji s Josipom Jernejom objavio je dva udžbenika za audiovizualnu metodu učenja talijanskog jezika na pločama u izdanju Jugotona i francuskog Didiera, gramatički priručnik i rječnik talijanskog jezika te Talijanski za trgovce. Prevodio je na talijanski monografije, turističke vodiče, školske udžbenike, Marinkovićeve Ruke, Držićevog Dunda Maroja i dr.

Bavio se i dijalektologijom, analizirajući taj aspekt u djelima Sveva i Manzonija, a posebno je proučavao dijalekt rodnih Bala, o kojem je napisao više znanstvenih radova te objavio rječnik baljanskog govora Dizionario del dialetto di Valle d'Istria (Trst 1986.). Pisao je i o rovinjskom dijalektu, o Histrima i gradinskoj civilizaciji u Istri (Gli Istri e la civiltà dei castellieri, 1977.), o jeziku Giuseppine Martinuzzi (Giuseppina Martinuzzi: educatrice, rivoluzionaria, poetessa - note sulla lingua; 1978.-1981.) i drugim temama.

U mirovini se više posvetio svojim hobijima - slikarstvu i pisanju pjesama. Nije izlagao, osim jednom na rovinjskoj Grisiji, a i pjesme su mu neobjavljene. Naslikao je tridesetak ulja na platnu i staklu, a većinu ih je obitelj pokazala na postumnoj izložbi 1989. u Balama.

Bio je član niza hrvatskih i međunarodnih lingvističkih udruga, dobitnik je više društvenih i stručnih priznanja, među kojima i odličja Red viteza Republike Italije (Ordine del Cavaliere) 1975. i Nagrade „Božidar Adžija“ za znanstveni rad 1977.

Njegovo ime nose ulice u Balama i Puli.