Stuparich, Giani (Giovanni Domenico), profesor talijanskog jezika, pisac, novinar (Trst, 4.IV.1891. - Rim, 7.IV.1961.).

Studirao je u Pragu, pa u Firenci gdje je surađivao u časopisu La Voce, a 1915. diplomirao talijansku književnost. Iste godine kao dragovoljac, zajedno s bratom Carlom i prijateljem Scipiom Slataperom, također piscima, sudjeluje, na talijanskoj strani, u Prvom svjetskom ratu. Brat Carlo i Slataper su u ratu poginuli, a on je dvaput ranjen te zatočen u austrougarskim logorima. Za patriotizam odlikovan je 1918. talijanskom Zlatnom medaljom za vojne zasluge.

U Trst se vratio 1918., radio je, 1921.-41., u gimnaziji "Dante Alighieri" kao profesor talijanskog jezika. Nije pristupio fašističkom pokretu, a 1944. čak je sa suprugom zatvoren u tršćanski logor Rižarna sv. Sabe, iz kojeg je pušten na intervenciju biskupa Antonija Santina. Bio je sudionik talijanskog pokreta otpora i član tršćanskog antifašističkog Odbora nacionalnog oslobođenja (Comitato di Liberazione Nazionale, CLN).

Novinarstvom se, kao suradnik torinske La Stampe, bavio od početka 1930-ih, a nakon Drugog svjetskog rata posvećuje se toj profesiji i književnosti. Kao novinar La Stampe i potom rimskog Il Tempa napisao je broje članke o tršćanskom pitanju i Julijskoj Veneciji (u koju je za vrijeme Italije potpadala i Istra).

Kao književnik javlja se već polovicom 1920-ih - iskustvo iz Prvog svjetskog rata opisao je u autobiografskom djelu Colloqui con mio fratello (1925.) i dnevniku Guerra del'15 (1931). Roman Ritorneranno objavio je 1941., a 1942. dužu pripovijetku Isola o očevu rodnom Lošinju. Memoarske zapise ostavio je u Trieste nei miei ricordi (1948.) te u Ricordi istriani, koji su prvi put objavljeni 1961., a u proširenom izdanju posmrtno 1964. Autor je pjesničke zbirke Poesie 1944-47 (1955.), romana Simone (1953.) te više zbirki pripovijedaka. Za djelo La Grotta dobio je zlatnu medalju u umjetničkom dijelu Olimpijskih igara 1948. u Londonu, u kategoriji epike.