Šantel Kanoni, Duša (Dušana), arhitektica, dizajnerica, pedagoginja, atletičarka (Pazin, 24.I.1908. – Ljubljana, 15.VIII.1988.).

Otac joj je bio profesor pazinske hrvatske gimnazije Saša (Aleksander) Šantel, majka Ruža, rođ. Sever. Obitelj je Pazin naspustila 1918. nakon talijanske okupacije i zatvaranja hrvatske gimnazije. Dvije godine živjeli su na Sušaku, potom se preselili u Ljubljanu gdje je Dušana završila srednju školu te se 1925. upisala na Tehnički fakultet.

Tijekom srednjoškolskog obrazovanja i studija intenzivno se bavila atletikom. Bila je članica lakoatletske sekcije Akademskog sportskog kluba (AŠK) Primorje iz Ljubljane, koji su osnovali Slovenci prognani i/ili izbjegli s područja Kraljevine Italije. Bila je jedna od pionirski ženske atletike u Sloveniji i Jugoslaviji, a najveće uspjehe ostvarila je u sprinterskim i skakačkim disciplinama.

Prvakinja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je 10 puta: 1923. u Zagrebu u utrci na 100 metara i u štafeti 4x60 m; 1924. u Ljubljani na 60 i 100 metara, u štafeti 4x60 m te u skoku udalj i uvis; 1926. u Zagrebu na 60 i 100 m te u skoku udalj. Kao članica AŠK Primorje sudjelovala je, temeljem pojedinačnih plasmana, u osvajanju ekipnih državnih prvenstava za atletičarke 1923. i 1924. Prvakinja Slovenije u više disciplina bila je 14 puta, od 1922. do 1926. Jugoslavenske rekorde u šest disciplina postavljala je 11 puta, od 1923. do 1926., a za državnu reprezentaciju nastupila je sedam puta.

Diplomirala je 1932. kod prof. Ivana Vurnika kao prva slovenska arhitektica. Potom je godinu dana bila na praksi kod ljubljanskog arhitekta Dragotina Fatura, a 1933.-34. usavršavala se u Parizu na odsjeku za dekoraciju umjetničke škole (Ecole nationale supérieure des arts décoratifs). U Parizu je poučavala djecu dekorativnom crtanju, a radila je i u tvornici namještaja Au Boucheron.

Vrativši se u Ljubljanu uglavnom je radila razne povremene poslove jer su u tim vremenima žene arhitekti teško su dobivale posao u struci. Zarađivala je kao oblikovateljica igračaka i interijera, učiteljica, crtala je namještaj, izrađivala nacrte za razne ukrase (rukotvorine, vezove), a kao arhitektica uglavnom je radila adaptacije i oblikovala vrtove.

Svoje je radove predstavila 1933. na izložbama umjetnica Male Antante i Slovenske mlade arhitekture u Jakopičevom paviljonu u Ljubljani.

Posebno se bavila oblikovanjem dječjih igračaka i namještaja. Zapažena je bila njezina dječja didaktička kuhinja s početka 1930., koju je izradio stolar Bardutzki, a bila je izložena na Ljubljanskom velesajmu. Na tom sajmu bila je izložena i njezina kuhinja, koja se mogla sastavljati na više načina, prema potrebama korisnika.

Iz 1930-ih ističu se i njezine adaptacije doma za studentice, kavane Zvezda i prizemlja Kazina (sve u Ljubljani 1935.), projekt vile dr. Krivica (neostvaren) i odmarališta za siročad Kola jugoslavenskih sestara u Suhom Vrhu (Koruška), također 1935.

Surađivala je s raznim ženskim revijama, a Žena in dom je 1938. objavila njezin priručnik Kako opremim stanovanje.

Tijekom Drugog svjetskog rata radila je u građevinskoj tvrtki Vinka Križaja te je 1945. položila stručni ispit. U tom razdoblju potpisuje više adaptacija ljubljanskog dvorca Kodeljevo.

U poraću radi kao građevinska inženjerka i profesorica u raznim državnim službama i školama. Projektirala je novu radionicu Srednje tekstilne škole u Kranju (1946.-47.), izradila nacrte za bojadisaonicu i pogona za doradu kranjske tvortnice Inteks te vrtića u Trbovlju i Ljubljani. Zbog jako pogoršanog zdravlja u 1950-im završava profesionalnu karijeru.

Uvrštena je na prvu izložbu slovenskih arhitektica „V ospredje: Pionirke slovenske arhitekture, gradbeništva in oblikovanja“ 2016. u Ljubljani (2020. tiskana je istoimena monografija), te u biografsku monografiju Nepozabne - Ženske, ki so premikale meje našega sveta (Ljubljana 2020.).

Slike