Vojić, Iztok, informatičar, sportski aktivist (Kopar, 29.XI.1960. – Zagreb, 24.XII.2016.).

Rođen je u hrvatsko-slovenskoj obitelji, otac Attilio bio je rodom iz Labina, majka Silva rođ. Kveder iz Šentjura pri Celju. S roditeljima se kao dijete doselio u Umag, gdje završio osnovnu školu.

Prva dva razreda srednje škole pohađao je u Srednjoškolskom centru ''Vladimir Gortan'' u Bujama, a treći i četvrti razred u Srednjoj tehničkoj školi ''Ruđer Bošković'' u Zagrebu. Potom je 1987. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu.

Nakon studija vratio se u Umag i zaposlio u Istraturistu. Radio je potom u upravi tadašnje bujske općine te u privatnoj tvrtki Čakovca, a krajem 1991. otvorio je vlastitu tvrtku za informatički inženjering i telekomunikacije, koja je pod njegovim vodstvom uspješno poslovala 25 godina.

U mladosti se bavio rukometom i borilačkim sportovima. Karijeru sportskog djelatnika započeo je 1997. kao predsjednik Ženskog rukometnog kluba (ŽRK) Umag (koji je do veljače 1999. bio poznat kao Intercommerce). Na čelu kluba bio je još u dva mandata od 2003. do 2009. Bio je agilni predsjednik koji je ostvario svoj plan i davnu želju legende istarskog i hrvatskog rukometa Jurja Radovčića da Umag ima žensku ekipu u najvišem državnom natjecanju. U vrijeme kada je vodio klub, rukometašice Umaga osvojile su 3. hrvatsku rukometnu ligu (HRL) – Zapad 2005. i potom 2. HRL – Zapad 2006., 2007. i 2008. U sezoni 2008./09. umaške rukometašice su se nakon nekoliko pokušaja kroz kvalifikacije uspjele plasirati u 1. HRL, u kojoj su igrale i sljedeće sezone. Istovremeno su i mlađe kategorije postizale dobre rezultate pa je iz kluba poteklo nekoliko kadetskih i juniorskih reprezentativki Hrvatske.

Nakon odlaska s mjesta predsjednika ŽRK Umag ostao je aktivan u klubu kao predsjednik nadzornog odbora, a bio je i član izvršnog odbora umaškog muškog rukometnog kluba. Zaslužan je i za razvoj mini rukometa na području Umaga i Bujštine.

Godine 2010. izabran je za predsjednika Sportske zajednice Grada Umaga (SZGU), na čijem je čelu bio šest godina, uzdignuvši je, sa suradnicima, u ogledni primjer dobre društvene organizacije sporta. Pod njegovim vodstvom u SZGU-u su djelovale 44 sportske udruge u punopravnom članstvu te šest privremenih članica.

Bio je aktivan i kao član Slovenskog kulturnog društva Ajda iz Umaga te Udruge pčelara Bujštine.

Za svoj rad u sportu dobio je 1998. priznanje povodom 45. godišnjice rukometne aktivnosti na Bujštini, 2002. proglašen je za najuspješnijeg umaškog sportskog djelatnika, a 2017. Grad Umag posmrtno mu je dodijelio nagradu za životno djelo.

Pokopan je na umaškom groblju.