Defrančeski, Joso, publicist (Ližnjan, 9.I.1906. – Argentina, ?).

Razdoblje od svoje devete do svoje dvanaeste godine proveo je u austro-ugarskim ratnim logorima gdje je izgubio djeda i mlađega brata. U izgnanstvu je pohađao osnovnu školu na njemačkomu jeziku, što je nastavio po povratku u Istru. Nakon I. svjetskog rata emigrirao je iz Istre i živio u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, radeći kao novinar gdje je surađivao s različitim listovima (Novosti iz Zagreba, Sokolski glasnik iz Ljubljane, Pravda iz Beograda, Nova Štampa iz Banja Luke i dr). Krajem 1920-ih obnašao je dužnost tajnika Sokolskoga glasnika.

Godine 1934. objavio je monografiju 70 godina dobrovoljne vatrogasne ćete u Varaždinu: 1864-1934. U Osijeku je 1937. objavio knjigu C. i kr. ratni logori 1914-1918., u kojoj piše o stradanju stanovnika južne Istre, pa tako i Ližnjanaca, u austrijskim logorima, kamo su bili evakuirani uglavnom žene, djeca i starci nakon ulaska Italije u rat na strani Antante.

Oko 1938. otišao je u Argentinu gdje je nastavio svoju novinarsku djelatnost te surađivao s listom Protest. Napisao je kraći roman o II. svjetskom ratu i borbi protiv fašizma Zagreb u okovima te ga tiskao u nastavcima u tjedniku Naša sloga u Buenos Airesu (kao knjiga objavljen u Buenos Airesu 1944.). U knjižici Venezia Julia: El aigudo problema italoyugoeslavo nudi pregled povijesti položaja Hrvata i Slovenaca za vrijeme talijanske vlasti i II. svjetskog rata. S Ivanom (Juanom) Borićem izdao je ilustrirano izdanje Yugoslavia en fotos. Njegov politički angažman vidljiv je kroz mnoga djela. Neko vrijeme radio je u argentinskom Ministarstvu obrane.

Vjerojatno je umro u Argentini.