Dominikanci, amblem

dominikanci

Dominikanci (lat. Ordo praedicatorum, krat. OP: Red propovjednika, bijeli fratri), katolički propovjednički red što ga je utemeljio sv. Dominik de Guzmán 1206. u Toulouseu.

Prihvatili su Pravilo sv. Augustina. Halje su im bijela tunika i crni plašt. Na II. općem zboru (kapitulu) reda, održanome 1221. u Bologni pod predsjedanjem sv. Dominika, donesena je odluka o osnivanju samostana u Hrvatskom i Ugarskom Kraljevstvu. Ta je misija povjerena Pavlu Dalmatincu, pravniku i teologu bolonjskoga sveučilišta, koji je s Poljakom Sadokom i još trojicom redovnika utemeljio prve zajednice na hrvatskom prostoru (Zagreb, Virovitica).

Dominik je 1221. propovijedajući na području Veneta došao do granica istarskog poluotoka. Na kraju te godine dominikanci se nastanjuju u Kopru (prve samostane u Istri osnivala je Donjolombardska provincija Lombardia inferior), a u stoljećima mletačke prevlasti nad istarskim primorjem spominju se njihovi samostani u Novigradu, Poreču (ukinut 1806.), na Brijunima (Brioni) i Verudi (1536.), u Rijeci (1477.) i na Trsatu (prije 1491.).

Godine 1380. istarski su samostani uključeni u novoosnovanu Dalmatinsku dominikansku provinciju, ali je koparski samostan već 1392. vraćen u sastav Donjolombardske provincije, a verudski, riječki i trsatski uključeni su u doba turskih ratova u XVI. st. u Hrvatsku dominikansku kongregaciju, koju su činili samostani Hrvatskoga primorja, Gorskoga kotara i Like.

Zbog posebnih kulturnopovijesnih okolnosti dominikanci se u hrvatskim zemljama usmjeruju prema ekumenskom idealu zbližavanja kršćana Istoka i Zapada. Još u XIII. st. samostane uz obalu od Istre do Dubrovnika posjećuju dominikanski misionari (Fratres peregrinantes) iz zapadne Europe na proputovanju za Istok. Svaka je dominikanska zajednica imala samostanskoga lektora, koji je kandidate reda, u starije doba i svjetovnjake, poučavao u slobodnim vještinama (artes liberales), a od XIV. st. svi su samostani obvezni imati knjižnicu.

U doba reformacije istarski su se dominikanci zauzimali za katoličku obnovu. Propovijedi i liturgiju obavljali su na hrvatskom jeziku, posebno djelujući među tzv. novim stanovnicima hrvatskoga i arbanaškoga jezika, zatim organizirajući kruničarska bratstva i dr. Porečki su dominikanci u XVIII. st. vodili mjesnu gimnaziju, filozofski studij i u kršćanskom prosvjetiteljskom duhu poticali susrete školovanih građana. Francuske su okupacijske vlasti nakon zauzeća dijela mletačke Istre 1806. zatvorile mnogobrojne samostane i ukinule bratovštine, među kojima i dominikanski samostan u Poreču, posljednju oazu stoljetnoga plodonosnoga apostolskog i kulturnog djelovanja dominikanaca u Istri.

https://www.dominikanci.hr/

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Antonin Zaninović, "Pogled na apostolsko-znanstveni rad dominikanaca u hrvatskim zemljama", Bogoslovska smotra, 1917., 8, 3; Franjo Šanjek, "Dominikanci u našim krajevima", ibid., 1966, 36, 3–4; Stjepan Krasić, "Hrvatska dominikanska kongregacija (1508–1587)", ibid., 1971., 41, 2–3; isti, "Regesti pisama generala Dominikanskog reda poslanih u Hrvatsku (1392–1600)", Arhivski vjesnik, 1974.–75., 17–18 i 1978.–79., 21–22; Dragutin Nežić, "Dominikanci u Poreču", Istarska Danica, 1986.; F. Šanjek, "Dominikanci u Rijeci i Hrvatskom primorju", Sveti Vid (zbornik, Rijeka 2003.), 8.

Slučajna natuknica

istarski raskol