Poreč (tal. Parenzo), grad, luka i turist. središte na zap. obali Istre (45°14′N; 13°35′E; 3 m nadm. vis.); 10448 st. (2001), sjedište gradske uprave i središte Poreštine. Jezgra grada nalazi se na poluotočiću pravilna oblika, a suvremeno pravilno urbanističko tkivo proširilo se na okolno područje, sjeverno i južno od jezgre uz more, te prema unutrašnjosti kopna.

U grad se konvergentno slijevaju ceste iz bliže okolice, iz Tara, Kaštelira, Višnjana, Žbandaja, Dračevca i Vrsara, jer je već zarana bio središte širega područja između doline rijeke Mirne i Limskoga zaljeva. Obala oko grada je razvedena, s otočićima, uvalama i rtovima. Najbliži je otok Sv. Nikola, koji sa jugozapada zatvara i štiti južnu gradsku luku. U luci je izgrađena Marina Poreč sa 100 vezova za plovila do 30 m duljine, 20 vezova za manje brodice i 200 vezova na kopnu, a 1,5 km južnije pokraj turističkoga naselja Zelena laguna i Marina Parentium s 200 vezova u moru i 50 na kopnu. Bogato blago valovito plodno područje omogućava razvitak poljodjelstva (vinova loza, masline, voće), ali većina stanovnika danas živi od turizma i pratećih tercijarnih djelatnosti. P. je jedno od najvećih središta hrv. turizma. Osobito se razvio od 1960-ih, tako da danas neke od najvažnijih istar. turističkih tvrtki ondje imaju sjedište (Plava laguna d. d., Riviera d. d.). Radi opskrbe turist. gospodarstva razvija se i plantažno poljodjelstvo (vinova loza i maslina). Na području Poreča je 20-ak hotela, 15-ak apartmanskih kompleksa, nekoliko autokampova, s mnogobrojnim sportskim terenima, plažama, kongresnim dvoranama i dr. Sjedište je osnovnih i srednjih škola, Instituta za poljoprivredu i turizam, Zavičajnoga muzeja, te Porečko-pulske biskupije. *Područje grada Poreča bilo je naseljeno već u neolitiku o čemu svjedoči nalazište neolitske keramike na lokalitetu Pical. U brončano doba počinje naseljavanje brežuljaka u zaleđu, a iz tog razdoblja potječu i gradine u okolici grada. Prema zapisima grčkih povjesničara prvo stalno naselje s ribarskom lučicom na mjestu današnjeg grada Poreča datira iz VI. stoljeća pr.n.e. o čemu svjedoče i ostaci ilirskog svetišta. Područje Poreštine tijekom II. st. pr.n.e. osvajaju Rimljani, koji u ratu 178.-129. god.pr.n.e. pokoravaju Histre na području čitavog istarskog poluotoka. Na području grada Poreča Rimljani su u prvoj polovici I. st.pr.n.e. osnovali najprije oppidum rimskih građana, a ubrzo potom koloniju (Colonia Iulia Parentium). Rimljani započinju gradnju pravilne rektangularne gradske jezgre te centurijaciju cijelog povijesnog područja Poreštine u granicama između rijeke Mirne i Limskog zaljeva. Arheološki nalazi s područja grada i okolice te više stotina epigrafskih spomenika svjedoče o velikoj vojno-administrativnoj i gospodarskoj važnosti Poreča u antičko doba. U gradu je u II. stoljeću živio zamjenik zapovjednika ravenske mornarice Tito Abudije Ver. Prva kršćanska općina postojala je već sredinom II. stoljeća, a grad je poslije 313. god. postao sjedište biskupije. Tijekom IV. stoljeća počinje gradnja kompleksa porečke bazilike, koja svjedoči o snazi i bogatstvu Porečke biskupije. Poslije pada Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine, Poreč su zauzeli Istočni Goti, potom Bizantsko carstvo koje je 539. godine Poreč priključilo ravenskom egzarhatu. U vrijeme bizantske vladavine grad se snažno razvija u smirenom antičkom ozračju pa je završena treća faza gradnje tzv. velike bazilike, koja je u čast tadašnjeg porečkog biskupa nazvana Eufrazijeva bazilika. Tijekom VI. stoljeća počinju prodori Avara, a u VII. stoljeću postupno naseljavanje Slavena na području Istre, pa tako i Poreštine. Langobardi 751. godine osvajaju ravenski egzarhat i time završava vrijeme Bizantske vladavine, a ujedno predstavlja i završetak bogatog antičkog razdoblja u razvoju grada. Poreč 788. godine dolazi pod franačku upravu, zatim je od 1209. do 1267. godine u sastavu Akvilejskog patrijarhata, nakon čega je predan Veneciji. Pod njezinom se zaštitom grad gospodarski i kulturno razvija i postaje važno sjecište pomorskih i kopnenih putova. Stradao je u Mletačko-genoveškom ratu u kojem su 1354. Genovljani zauzeli, opljačkali i spalili grad. Nakon obnove, Poreč postaje važno uporište Venecije u borbama s Genovom za prevlast na Jadranu, sve do potpisivanja Torinskog mira 1381. godine. Ratna zbivanja nastavljaju se tijekom XV. i XVI. stoljeća, u kojima se na Porečkom i širem istarskom području sukobljavaju vojske Mletačke republike, Hrvatsko-Ugarske i Austrije, uz povremene prodore turske vojske. Grad je u to vrijeme pogodilo i nekoliko epidemija kuge, koje su uz ratna stradanja pridonijele gospodarskom i populacijskom nazadovanju Poreča i Istre u cjelini. Tijekom XVII. i XVIII. stoljeća zamjetan je gospodarski i kulturološki razvitak uz naseljavanje Poreštine izbjeglicama s područja koja su Mleci izgubili u ratu s Otomanskim carstvom (dijelovi Dalmacije, Crne Gore, Albanije i Grčke). Kraj 18. stoljeća označava završetak vladavine Venecije u Poreču, a od 1797. godine zamjenjuje ju Austrija koja će zadržati vlast sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine. U vrijeme Napoleonovih ratova Poreč nakratko osvajaju Francuzi 1805.-1813. godine i uključuju ga u svoje Ilirske provincije. Pod austrijskom vlašću, a osobito u drugoj polovici XIX. stoljeća, Poreč se naglo razvija i postaje važno gospodarsko, političko i kulturno središte Istre. Od 1861. godine postaje sjedište Istarskoga sabora i ureda pokrajinske vlasti. Tijekom XIX. stoljeća počinje u Istri jačati nacionalni pokret za emancipaciju slavenskog stanovništva od talijanske i austrijske vlasti. U Poreču od 1857. do 1875. godine stoluje porečko-pulski biskup Juraj Dobrila. U Prvom svjetskom ratu Poreč nije pretrpio ratna stradanja, ali je bilo primjetno opadanje njegovog gospodarskog i političkog značaja. Nakon završetka rata i raspada Austro-Ugarske Monarhije u Poreč 3. studenog 1918. godine ulaze talijanske jedinice, a potpisivanjem Rapallskog ugovora između Kraljevina SHS i Italije, Poreč i formalno postaje dio državnog teritorija Italije. U vremenu između dvaju svjetskih ratova dolazi do osiromašenja te gospodarske i kulturne stagnacije Poreštine u cjelini. Početkom Drugog svjetskog rata na širem području grada od 1942. godine aktivan je oslobodilački pokret, koji 1943. godine prelazi u otvorenu oružanu pobunu partizanskih jedinica protiv okupatora. U drugoj polovici 1943. godine partizani su nakon predaje talijanske uprave oslobodili Poreč. U sklopu ofenzive na cijeli istarski poluotok, njemačke su jedinice 9. listopada 1943. godine osvojile Poreč. Njemačka komanda u gradu formirala je jaki garnizon, a gradsku luku koristila je za transport boksita, tako da se Poreč našao na meti brojnih savezničkih bombardiranja tijekom 1944. i 1945. godine u kojima je teško stradao (oko 70 % zgrada u gradu bili je porušeno ili oštećeno). U travnju 1945. godine osnažene partizanske jedinice započinju akciju oslobađanja Poreštine, a sam grad oslobođen je 29. travnja. Ovime započinje novija povijest Poreča i razvoj grada u turističko, gospodarsko i kulturno središte zapadne Istre.*

Tlorisnu osnovu gradske jezgre čini mreža ulica koje se sijeku pod pravim kutom i tvore pravilne četverokute, što su ih trasirali Rimljani pri osnutku grada. Glavna ulica i danas se zove Dekumanova (od lat. decumanus). Najstarije utvrde nisu očuvane, ali jesu srednjovjekovne (XIII-XV. st.) na istočnoj i sjevernoj strani poluotoka. Na vrhu poluotoka su ostatci rimskog foruma (Marafor) s hramovima (Kapitolijski i Neptunov hram). Najpoznatiji je spomenik Eufrazijeva bazilika, upisana na popis svjetske baštine UNESCO-a, sjedište biskupije koje se izgrađivalo i nadograđivalo od IV. st. do danas (starije crkve IV-V. st., krstionica, Eufrazijeva crkva i biskupski dvor, VI.st., zvonik, pomoćne kapele). Uz kompleks je 1990-ih izgrađen novi biskupski dvor (arhitekt Eligio Legović), a povijesni je restauriran i pretvoren u muzej. S vanjske strane kompleksa je kanonička kuća iz 1251., romanička zgrada u kojoj je danas župni dvor. Druga romanička kuća, bliža forumu, restaurirana je poslije II. svj. rata. Treća romanička građevina je tzv. kuća dvaju svetaca, jednokatnica s dvama romaničkim reljefima svetaca. Crkva sv. Franje izgrađena u tipičnom got. slogu u XIII. st., u baroku je ukrašena štukaturama i iluzionističkim slikama na stropu, u XIX. je st. preuređena u dvoranu i u njoj je zasjedao Istarski sabor, a danas je reprezentativan izložbeni prostor. Sačuvano je desetak got. palača iz XV. st. u mlet. gotičkom stilu, s raskošnim višestrukim prozorima. Peterokutna kula na ulazu u stari dio grada, iz sred. XIII. st., obnovljena je sred. XV. st., a restaurirana 1990-ih. Nekoliko je kasnijih, baroknih palača (XVII. st.), a u jednoj je od njih (Palača Sinčić) Zavičajni muzej. Izvan jezgre staroga grada barokna je crkva sv. Marije od Anđela (1747-70), a okolna je četvrt nastala u XVIII. i XIX. st., kad se grad počeo širiti izvan zidina. Suvremena arhitektura dala je nekoliko vrijednih ostvarenja u hotelskom graditeljstvu širega gradskoga područja: hoteli Kristal, Dijamant i Pical, interpolacija hotela Neptun u staroj gradskoj jezgri (sve arhitekt Julije De Luca).

http://www.porec.hr/
http://grad-porec.net/
http://www.parentium.com/
http://porec.mons.hr/
http://www.zdravi-grad-porec.hr/
http://www.triathlon.com.hr/

http://www.porec-parenzo.net/

http://www.knjiznicaporec.hr/

Slike