Ive, Antonio, filolog i glotolog (Rovinj, 13.VIII.1851. - Graz, 9.I.1937.).

U rodnom gradu je stekao osnovno i srednje obrazovanje, a 1865. upisao je licej u Kopru. Filozofski fakultet u Beču upisao je 1869. gdje je 1875. diplomirao talijansku i klasičnu filologiju. Predavao je godinu dana na koparskom Liceju, prije no je dobio stipendiju za usavršavanje u filologiji i lingvistici što je rezultiralo boravkom na mnogim sveučilištima (Milano, Torino, Pisa, Rim). U pariškim knjižnicama proučavao je srednjovjekovne talijanske tekstove. Postigao je doktorat 1878. te se ubrzo nakon toga počeo baviti folklorom, etnologijom i proučavanjem istriotskoga govora.

Poseban doprinos u proučavanju i očuvanju istarskog folklora jest pozamašna zbirka pod naslovom Canti popolari istriani raccolti a Rovigno (Torino 1877.) koja sadrži preko 600 tekstova. Njegova se karijera razvijala u srednjim školama (Rovereto, Trento, Innsbruck) sve do 1894. kada je pozvan da predaje na Sveučilištu u Grazu. Umirovljen je 1921.

Istraživao je veljotski i dalmatski (autohtone romanske govore otoka Krka i Dalmacije). Njegove se studije veljotskog temelje na razgovorima s Antonijom Udìnom, posljednjim govornikom toga dijalekta. Objavio je monografiju I dialetti ladino-veneti dell'Istria (Strasbourg 1900.) u kojoj je objedinio sve studije na istu temu. Cijelim životom ga je pratilo krivo uvjerenje da su istarski i kvarnerski govori najistočniji izdanci retoromanskoga jezika. Objavljivao je u mnogim časopisima.