Lupetina (Lupetino, Lupatino), Baldo (Ubaldo), franjevac konventualac, protestantski propovjednik (Labin, oko 1502. – Venecija, 1556.).

U rodnome gradu stupio je u franjevački red i bio zaređen za svećenika. Pretpostavlja se da je završio studij u Veneciji. Postao je poznat po propovijedima, koje je održavao kako na talijanskom (mletačkom), tako i na hrvatskom (čakavskom) jeziku. Na poziv gradskih vlasti nekoliko je godina u Cresu držao korizmene propovijedi.

Jedan ga je Cresanin 1541. prijavio da u propovijedima iznosi protestantsko učenje, tj. da niječe slobodnu volju, podupire učenje o predestinaciji, beskorisnosti dobrih djela, niječe postojanje čistilišta, vrijednost svete mise i sakramentalnog oprosta. Uhićen je 1542. i u Veneciji 1543. osuđen na doživotnu robiju. U tom se procesu i sam Martin Luther zanimao za njega. Kako je i u zatvoru nastavio sa svjedočenjem protestantizma, u ponovljenom je procesu 1547. osuđen na smrt odsijecanjem glave na Trgu sv. Marka. Duždevim zauzimanjem kazna mu je preinačena u doživotnu tamnicu.

Kad ga ni ta osuda nije primirila u njegovu gorljivu i javnu zauzimanju za reformaciju, 1555. podvrgnut je trećem sudskom procesu. Na kraju procesa 1556. osuđen je na smrt. U kapelici sv. Teodora, koja se nalazi unutar bazilike sv. Marka, priveden je u laički stalež i predan svjetovnim vlastima, koje su ga ugušile u venecijanskim lagunama.

Iz očuvanih pismenih odgovora na pitanja crkvenog suda pod naslovom La mia confessione, poznatijih kao Članci vjere, vidi se njegova spremnost da za svoje uvjerenje podnese ne samo zatvorsku kaznu, nego i smrt.

Kao neustrašiv reformator snažno je utjecao na obrazovanje i životno usmjerenje svojega rođaka Matije Vlačića Ilirika, nećaka svog šurjaka Luciana Lucianija.

Njegovo ime nosi ulica u Labinu, a od 1952. do 1993. po njemu se zvao i jedan uspon u pulskoj starogradskoj jezgri.