Cres, panorama iz zraka, (snimio Vladimir Bugarin), 2008.

Cres, naselje

Cres (tal. Cherso), najveće naselje i luka na istoimenu otoku (44°58′N; 14°25′E); 2.281 stanovnika (2011.).

Smješten je na zapadnoj strani središnjega dijela otoka, na dobro zaklonjenom sjevernom rubu Creskoga zaljeva. Obalne padine zaljeva zaštićene su od bure glavnim otočnim grebenom, obiluju izvorima pitke vode, bogate su plodnom zemljom pogodnom za uzgoj masline i vinove loze. Ta obilježja i povoljan geografski položaj u odnosu na pomorske putove omogućivali su gradu miran razvoj, prosperitet i vodeću ulogu na otoku.

Najraniji razvoj grada još uvijek nije u potpunosti rasvijetljen. Na okolnim brežuljcima ima prapovijesnih gradina. U djelima antičkih pisaca grad se spominje pod imenima Crepsa i Crexa, a imao je status municipija. Antički nalazi zabilježeni su na obližnjem brežuljku Sv. Bartolomej (Bartul) i na lokalitetu Lovreški. Na užem grad. prostoru prvi nalazi datiraju od ranoga sr. vijeka (stupovi s kapitelima iz VII.-VIII. st.). Tijekom srednjega vijeka grad i cijeli otok postupno su naseljavali Hrvati. U X. st. grad je jedna od četiriju općina otoka Cresa. U XIV. st. Hrvati zauzimaju jedno od vodećih mjesta u gradskoj upravi. Godine 1332. Cres dobiva statut; 1459. mletačka uprava zbog malarije napušta Osor i prelazi u Cres, koji je od tada svjetovno i crkveno sjedište cresko-lošinjske otočne skupine.

Gospodarska osnova grada u doba Venecije bilo je poljodjelstvo (maslinarstvo, vinogradarstvo); zbog mnogobrojnih mletačkih ograničenja i propisa, ribarstvo, trgovina i pomorstvo bili su manje važni. Dolaskom austrijske vlasti i ukidanjem svih ograničenja brže se razvijaju pomorstvo, brodogradnja i vinogradarstvo pa se grad znatnije razvija. Potkraj XIX. st. zbog razvoja parobrodarstva dolazi do krize jedrenjačkoga brodarstva; s druge strane filoksera uništava velike nasade vinove loze. Sve se to odrazilo na život u gradu, u kojem se od 1890. zbog iseljivanja i smanjenja prirodnoga priraštaja broj stanovnika smanjuje. To se nastavlja i nakon II. svjetskog rata (pojačana emigracija optanata). Od 1970-ih počinje lagani porast stanovništva.

Prvobitna urbana jezgra nalazi se u ist. dijelu grada, između luke i predjela zvanoga Zagrad. U XVI. st. mletačka uprava podiže nove gradske zidine i sustav ugaonih kula. Oko 1823. te se zidine ruše, grad se širi uz obalu prema jugu i zapadu, proširuje se glavna luka i gradi se novo pristanište. Očuvani su dijelovi zidina, okrugla kula i troja gradska vrata. Gradska jezgra obiluje kućama pučana poljoprivrednika i patricijskim palačama (palače Petris, Rodinis, Moise). Najstarija gradska crkva sv. Sidara (Izidor) ima romaničku polukružnu apsidu, ukrašenu izvana motivom visećih lukova, i pročelje pregrađeno u gotičkom stilu. Pokraj trobrodne župne crkve sv. Marije iz XV. st. nalazi se zvonik iz XVI. st. U luci su podignuti objekti javne namjene: knežev dvor s vijećnicom, gradska loža, arsenal i fontik za žito. Izvan gradskih zidina nalaze se samostani sv. Franje (franjevci konventualci) i sv. Petra (benediktinke). Danas su te kulturno-povijesne građevine turističke zanimljivosti u gradu.

Osim na turizmu, razvoj grada nakon II. svjetskog rata temelji se na pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu. Godine 1947. osnovano je Brodogradilište Cres, a od 1966. djeluje pom. transport u okviru brodogradilišta (Creska plovidba). U gradu danas djeluje tvornica trikotaže Adriatriko; Turističko društvo grada Cresa osnovano je 1954. Raste broj turista, pa turizam postaje najvažnijom gospodarskom granom. Turistička valorizacija temelji se na bogatoj kulturnoj baštini, povoljnim mikroklimatskim uvjetima i različitim sportsko-zabavnim manifestacijama (regata).

Cres je sjedište istoimene administrativne jedinice (grada) u Primorsko-goranskoj županiji, koja zauzima veći dio otoka, ukupno 290 km2, a broji 2.853 stanovnika (2011.). Uz sam grad obuhvaća nasela: Beli (45 stanovnika 2011.), Filozići (6), Grmov (2), Ivanje (3), Loznati (36), Lubenice (12), Mali Podol (3), Martinšćica (129), Merag (9), Miholašćica (35), Orlec (93), Pernat (6), Porozina (31), Predošćica (3), Stanić (-), Stivan (40), Sveti Petar (13), Valun (59), Važminež (-), Vidovići (2), Vodice (7), Vrana (12), Zbičina (5), Zbišina (2).

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Branko Fučić, Izvještaj o putu po otocima Cresu i Lošinju, Ljetopis JAZU, 1949., 55; Milan Prelog, Cres, građevni razvoj jednog malog starog grada, Radovi Odsjeka za povijest umjetnosti, 1963., 4; Nikola Stražičić, Otok Cres, prilog poznavanju geografije naših otoka, Otočki ljetopis, 1981., 4; Jasminka Ćus Rukonić, Arheološka topografija otoka Cresa i Lošinja, Izdanja HAD-a, 1982., 7; Ivan Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1987.; Popis stanovništva po naseljima 2011.

Slučajna natuknica

Boršt