Mocenni, Gualtiero (Walter), kipar, slikar i grafičar (Pula, 6.II.1935.).

Otac Stefano bio je kuhar, a majka Romana, rođ. Metti, domaćica.

Već je u mladim danima za školovanja u rodnom gradu pokazivao sklonost k umjetničkom izražavanju, a prvi su mu slikarski radovi motivi krajolika obilježeni postimpresionističkim stilom. No, već u njima ogleda se temeljna energija, konstruktivistička kompozicija i plastična uporaba boje, glavne odlike Mocennijeva bogata opusa.

Godine 1956. oženio se s Alicom (Gabrielom) Beck (Koprivnica, 10.III.1934. – Pula, 2.X.2023.) i preselio u Italiju, gdje se postupno afirmirao. Nakon boravka u više gradova (među ostalima u Napulju i Firenci), nastanio se u Milanu. U to je doba sudjelovao na skupnim izložbama i natječajima, a afirmaciju je postigao nakon prve samostalne izložbe u Milanu 1970. Otada je izlagao na više od 100 samostalnih izložbi, među kojima su najvažnije one u Đenovi i Milanu (1973.), Bergamu i Zagrebu (1974.), Parizu (1981.), Spoletu (1983.), Palazzolu sull'Oglio kraj Brescie (1992.), Abileneu (Teksas, Sjedinjene Američke Države [SAD], 2003.), Rovinju (2005.).

U rodnoj Puli mini retrospektivnu izložbu „Mocenni - 70 godina slikarstva“ imao je u 2018. u Gradskoj galeriji, 2022. slikarsku izložbu „Novi radovi / Nuove opere“ u galeriji Hermana, a 2025. organizirana mu je u Svetim Srcima retrospektivna izložba „Djelo srca i uma“ (kustosice su bile Dunja Martić Štefan i Slađana Bukovac).

U slikarstvu radi poetične slike i grafike kombiniranim tehnikama, a kao kipar (kiparstvu se posvećuje od sredine 1970-ih) skulpture geometrijskih oblika smještene u javnim prostorima. U njima koristi totemski oblik vertikalnog naglaska u prostoru, poput suvremenih obeliska koje oblikuje u sebi svojstvenoj maniri geometrizma na maštovite načine razlomljenih ravnih linija. Iako neki kritičari smatraju da je svoj stil stvorio promišljajući i simbolički prerađujući motive svog zavičaja, s kojim nikada nije prekinuo osobne i umjetničke odnose, njegove umjetničke vizure daleko su šire i univerzalne, odišući duhovnošću bezvremenosti.

Sudjelovao je na više od 50 međunarodnih kiparskih simpozija u SAD-u, Francuskoj, Španjolskoj, Ukrajini, Grčkoj, Srbiji, Sloveniji, Meksiku, Siriji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Italiji i Hrvatskoj, a u svim tim zemljama, najviše u Italiji i Hrvatskoj, brojne su njegove skulpture u javnim prostorima - trgovima i parkovima. Od 1975. do danas postavljeno ih je 70-ak. U Istri su 24 Mocennijeve skulpture, od kojih 13 u Puli, gdje su mu najvažnija kiparska djela Spomenik Puli na Vidikovcu (1976.-79.), Četiri godišnja doba - hommage Vivaldiju u Istarskom narodnom kazalištu (1989.), Četiri elementa u bivšem kamenolomu na Valkanama (1990.) i Spomenik u Gortanovoj uvali (1994.).

Redovito je dio godine provodio u Puli, a za pandemije koronavirusa 2020. trajno se preselio u rodni grad. Godine 2011. proglašen je počasnim građaninom Pule, a 2017. i počasnim građaninom Istarske županije.

Sa suprugom Alicom dobio je sina Riccarda (rođ. 1965.), koji je radio kao koordinator u dostavno-prijevozničkoj službi u Italiji, i blizance rođene 1970., Simonea, likovnog umjetnika i pisca koji je živio u Puli, i Alessandra – Saschu, novinara i književnika koji živi i radi u Milanu.

Slike