Džamonja, Dušan, kipar (Strumica, Sjeverna Makedonija, 31.I.1928. – Zagreb, 14.I.2009.).

U Zagrebu polazi osnovnu školu i gimnaziju, a maturirao je u Beogradu. Kiparstvo je diplomirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Vanje Radauša i Frana Kršinića, a magistrirao je 1951. kod Antuna Augustinčića. Bio je suradnik Majstorske radionice F. Kršinića 1951.-53., potom započinje raditi u vlastitom ateljeu.

Godine 1951. u Pazinu je izradio prvi spomenik (spomenik oslobođenja Istre, postavljen 1951. na tadašnjem Trgu Joakima Rakovca, premješten 1963. u gradski park, danas Park istarskih velikana), a iste godine prvi put izlaže na kolektivnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske u Opatiji. Prvu samostalnu izložbu imao je 1954. u Zagrebu, a u inozemstvu 1957. u Milanu. Ukupno je priredio oko 120 samostalnih i retrospektivnih izložbi u zemlji (u mnogim gradovima svih republika nekadašnje Jugoslavije) i inozemstvu (Venecija, Zürich, Rim, Pariz [Place Vendôme], Lausanne, Mannheim, Antwerpen, Bologna, Düsseldorf, Bruxelles [ispred Palače pravde], London [Regent`s Park], Trst, Lisabon [Praça do Comércio] i dr.). Sudjelovao je na brojnim grupnim izložbama i likovnim smotrama širom Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama. Na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Dubrovi sudjelovao je 1982. i 2003. Radovi mu se nalaze u 50-ak muzeja i galerija te na javnim prostorima, među ostalim i u Poreču i Opatiji.

Radio je monumentalne apstraktne skulpture, omiljeni materijali bili su mu bronca, željezo, korten čelik i aluminij. Razvio je specifičan stil u tehnici spoja čavala i spaljenog drva, a radio je i spomeničke cjeline od kamena i betona (Podgarić u Moslavini, Barletta u Italiji, Kozara i dr.). Osim kiparstvom bavio se i idejnim oblikovanjem javnih zgrada i prostora (džamije u Rijeci i Oranu, fontane u Zagrebu i Rijeci, projekt nebodera od 100 katova, projekt kulturnog centra u Vrsaru i dr.). Po njegovom idejnom rješenju projektiran je i izgrađen 1978. spomen-dom na Rušnjaku kraj Baderne. Značajan dio njegovog stvaralačkoga opusa čine i crteži i grafike.

Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti (od 1988.) i redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (od 2004.). Sudjelovao je tri puta na Venecijanskom bijenalu, na kojem je 1960. nominiran za Grand Prix te je postao cijenjen u međunarodnim razmjerima, a o njegovom radu pisali su ugledni svjetski likovni kritičari. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada za skulpturu, crtež i grafiku, te za spomeničke projekte: Među ostalim dobio je Premio Morgans Paint u Riminiju, drugu nagradu IV Biennala San Marino, prvu nagradu za projekt spomen-kosturnice u Barletti, Rembrandtovu nagradu Goetheove zaklade u Baselu te nagradu Masarykove akademije za životno djelo u Pragu. Također je dobitnik nagrade Republike Hrvatske „Vladimir Nazor“ za životno djelo (2007.).

Živio je i radio u Zagrebu, Bruxellesu i nadomak Vrsara, gdje je polovicom 1960-ih počeo obnavljati i dograđivati ruševnu stanciju Valkanela. Uz atelje uredio je i galeriju, a početkom 1970-ih u suradnji s tadašnjom Općinom Poreč i porečkim Narodnim sveučilištem, na javnoj površini oko zgrada oblikovan je Park skulptura Dušana Džamonje. Za javnost je otvoren 1981., u njemu je 26 skulptura nastalih od 1963. do 1988., a Park je danas u sastavu Zavičajnog muzeja Poreštine.

Njegov je sin umjetnički fotograf i dizajner Fedor Džamonja.

Slike