Dietrich, Anton von, barun, feldmaršal (Pazin, 1783. – Budim [mađ. Buda, njem. Ofen], 19.V.1870.).

Antonov otac, također Anton, u vrijeme njegova rođenja bio je na dužnosti potkapetana Pazinske knežije.

Kao student prava i filozofije stupio je kao satnik u austrijski dragovoljački 4. Adelsberger-Istrianer-Landwehr Bataillion, koji se borio protiv Napoleona. Bojna je formirana u Loitschu u ožujku 1808. i sastojala se od šest fusilirskih i jedne lovačke satnije, a isprva je njome zapovijedao satnik Anton Segher von Wierenhaus, također rodom iz Pazina. Ova bojna, koju su državne vlasti preuzele 10.IV.1809., djelovala je pod zapovjedništvom IX. korpusa prilikom blokade Palmanove. Nakon mirovnog sporazuma, satnik Dietrich odlučio je ostati u vojsci te je 1.XII.1809. premješten u 16. pješačku pukovniju iz koje je 26.VIII.1828. kao bojnik premješten u 15. pješačku pukovniju.

Tijekom sljedećih 17 godina držao je lekcije iz taktike i strategije, u međuvremenu je promaknut u potpukovnika, a 15.IX.1837. u pukovnika. U generalbojnika je promaknut 19.IX.1845., kada je preuzeo zapovjedništvo nad brigadom u Bjelovaru. Tijekom pobune 1848. njegova je brigada bila pripojena korpusu generala topništva (Feldzeugmeister) grofa Lavala Nugenta.

U siječnju 1849. Dietrich je zauzeo Kaposvár. Promaknut je u feldmaršala-poručnika (Feldmarschall-Leutnant) te je u svibnju preuzeo zapovjedništvo nad divizijom u Južnoj armiji. Istaknuo se kao zapovjednik divizije tijekom bitaka kod Novog Sada, Bečeja i Malog Iđoša.

Za izvrsne rezultate tijekom rata 1848.-49. odlikovan je komandirskim križem Leopolda, vojnim križem za zasluge, koji mu je dopušteno nositi uz ratno odlikovanje kada je uveden 1860., te velikim križem ruskog reda sv. Ane.

U nastavku vojne karijere 24.IX.1849. preuzeo je zapovjedništvo nad divizijom u Karlovcu, a 16.X.1849. imenovan je zapovjednikom tvrđave u Budimu. Kao zapovjednik Reda Leopolda zatražio je plemstvo bez poreza, pa mu je 6.VII.1851. dodijeljen naslov baruna.

Desetak je godina izvrsno obavljao službu na važnoj dužnosti zapovjednika budimske tvrđave, pa su mu gradske vlasti dodijelile titulu počasnog građanina. Umirovljen je 30.I.1858., uz počasno unapređenje u generala topništva (Feldzeugmeister mit Titel und Charakter). Starost je proživio u Budimu.