Martinić, Franjo (Martinich von Martinegg, Franz Paul), general-bojnik, barun (Gračišće, 13.XII.1795. – Beč, 24.IV.1871.).

Potječe iz gračaške zemljoposjedničke obitelji. Vojnu karijeru započeo je u osamnaestoj godini života, kada je 15.XI.1813. prešao iz civilnog u vojni status u 1. talijanskoj dobrovoljačkoj bojni i imenovan za kadeta. Po završetku vojne izobrazbe u toj postrojbi 16.I.1814. promaknut je u čin poručnika. U sastavu bojne 1814. sudjelovao je u Ratu Šeste koalicije protiv Napoleona Bonapartea (1812. – 1814.) i istaknuo se u bitkama kod Tara kraj Parme, Reggia i Ponte di Nura. U činu poručnika 1.V.1815. premješten je u 32. pješačku pukovniju u Trst, s kojom je sudjelovao u Napuljskom ratu, u bitci kod Tolentina (2.-3.V.1815.).

Već 1.VIII.1815. premješten je u 7. pješačku pukovniju u Gradcu (Graz), a 1.I.1816. u Carsku lovačku pukovniju. Godine 1821. dobio je zapovijed za ustrojavanje lovačke bojne u Modenskom vojvodstvu. Nakon što je izvršio zapovijed, ponuđeno mu je mjesto zapovjednika te bojne, no radije je nastavio službu u austrijskoj Carskoj vojsci. U čin natporučnika promaknut je 1.XII.1823., a u čin satnika 16.IX.1833. U čin bojnika promaknut je 30.IX.1844. Nakon 30 godina uspješne službe stekao je 15.V.1845. kao bojnik u sastavu Carske lovačke pukovnije titulu austrijskog plemića s pridjevkom „von Martinegg“.

Početkom Prvog rata za nezavisnost Italije (1848.-49.) nalazio se u sastavu Carske lovačke pukovnije i ubrzo je promaknut u čin pukovnika.

U tom se ratu istaknuo hrabrošću tijekom obrane Chieva (6.V.1848.). Za vrijeme bitke kod Curtatonea i Montanare (29.V.1848.) kao zapovjednik 2. bojne Carske lovačke pukovnije, poslije dugotrajne i iscrpljujuće hodnje, samoinicijativno je poveo bojnu u napad na taktički važnu utvrdu Meierhof. Poslije bliske borbe, bojna je zauzela je utvrdu te pritom zarobila stotinjak vojnika, osam časnika, dva topa sa streljivom i 80 grla stoke, dok je oko 150 vojnika uspjelo pobjeći. Taj pothvat osigurao je nesmetano napredovanje glavnine austrijskih snaga prema Montanari i pridonio ukupnoj pobjedi austrijske vojske.

Za zasluge stečene na bojnom polju odlikovan je 29.VI.1849. Viteškim križem reda Marije Terezije, a 27.X.1849. izvanredno je promaknut u čin brigadira. Temeljem dobivenog odlikovanja, titulu austrijskog baruna stekao je 19.III.1850. u sastavu Carske lovačke pukovnije.

Dana 27.I.1852. imenovan je za zapovjednika Tirolske lovačke pukovnije sa sjedištem u Innsbrucku. U čin brigadnog generala (Generalmajor) promaknut je 17.V.1854., nakon čega je imenovan za zapovjednika pješačke brigade u Debrecinu (Mađarska). Dana 18.VI.1857. odlikovan je estenskim Zapovjedničkim križem Orlovog reda. Imenovan je 8.VI.1858. je za zapovjednika pješačke brigade u 10. korpusu (Budimpešta), a ubrzo nakon toga (15.II.1859.) imenovan je za zapovjednika brigade u Trstu. Na toj je dužnosti, a na vlastiti zahtjev, umirovljen 30.VIII.1859. U počasni čin general-bojnika (Feldmarschall-Leutnant) promaknut je 2.X.1859. Nakon umirovljenja živio je u Beču, gdje je umro nakon duge i teške bolesti. Uz tradicionalne vojne počasti i nazočnost vojnog vrha predvođenog zapovjednikom Glavnog zapovjedništva u Beču, hrvatskim generalom Josipom Maroičićem, sahranjen je u obiteljskoj grobnici na bečkom groblju Währing. Bio je odlikovan i parmskim Viteškim križem Reda svetog Jurja.