Ivezić (ponegdje Filipić-Ivezić), Ljubica, gimnazijska profesorica, kulturna djelatnica i znanstvenica (Sisak, 17.II.1915. – Pula, 29.XII.1995.).

U Zagrebu završila I. žensku realnu gimnaziju te 1938. diplomirala književnost na Filozofskom fakultetu. Kao umirovljenica obranila je 1980. doktorsku disertaciju Otkrivanje i njegovanje kreativnosti učenika u nastavi materinskog jezika i slobodnim aktivnostima. Bila je aktivna u ljevičarskim krugovima. Radila je kao srednjoškolska profesorica u Subotici i u Hrvatskoj Kostajnici. Potkraj II. svjetskog rata nakratko je uhićuju ustaše. Nakon rata bila je profesorica u Osijeku te 1947.–48. ravnateljica gospićke gimnazije.

S radom u gimnaziji u Puli započela je 1951./52. Postala je 1964. vanjskom predavačicom na pulskoj Pedagoškoj akademiji, a 1965./66. sasvim prelazi na Akademiju, potonji Pedagoški fakultet, gdje je do umirovljenja 1978. predavala jugoslavenske književnosti i metodiku hrvatskog jezika, radijsku, televizijsku i filmsku kulturu, organizaciju slobodnoga vremena te scenski izraz i lutkarstvo, a potom dječju književnost do 1980.

Vodila je književnu sekciju pulskih gimnazijalaca »Istarski borac« od utemeljenja 1953., otkad datiraju i istoimeni časopis (Istarski borac) te književni klub, i bila im mentorom sve do njihove zabrane 1980. Zaslužna je za razvoj i afirmaciju mnogih vodećih istarskih pisaca i intelektualaca, posebice je poticala pjesnike čakavskog izraza. Oglede, studije i kritike pod prezimenima Ivezić i Filipić-Ivezić objavljivala je u časopisima Istarski mozaik (gdje je bila i članicom uredništva) i Istra. Zapamćena je kao simbol stradalništva i otpora političko-novinarskom šikaniranju u Istri nakon 1971.

Časopis Nova Istra objavio je 2012. sjećanja Ljubice Ivezić (i prigodnih desetak tekstova njezinih učenika) u memoarskoj knjizi Odbljesci pamćenja. Br. 1-2/2020. časopisa Nova Istra, s temom “Odnos estetskoga i ideološkoga u socijalizmu na primjeru časopisa Istarski borac / Ibor” dobrim je dijelom posvećen životu, radu i sudbini dr. Ivezić.