Viribus Unitis

Viribus Unitis, bojni brod

Viribus Unitis, bojni zastavni brod austrougarske Ratne mornarice, konstrukcijske istisnine 20000 t, dužine 151 m i širine 27,3 m.

Bio je prvi od četiriju austrougarskih bojnih brodova tipa dreadnought. Izgrađen je 1910.–12. u Trstu, a bio je naoružan s 12 topova kalibra 305 mm i 12 topova kalibra 150 mm te nizom manjih topova. Imao je 1.097 članova posade, a u ratu je taj broj bio veći.

Posljednjih dana I. svjetskog rata, kada je brod potopljen, dovršavao se proces unutarnjeg raspada Austro-Ugarske Monarhije. Mornari na austrougarskim ratnim brodovima otkazivali su poslušnost i osnivali mornarske komitete. U Puli su 29.X.1918. komiteti preuzeli zapovjedništvo na ratnim brodovima, što je dovelo do kaotičnog stanja u glavnoj ratnoj luci Monarhije. Dana 31.XI.1918. na temelju odluke cara Karla I. zapovjednik austrougarske flote admiral Miklós Horthy predao je flotu predstavnicima Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba. Na brodu Viribus Unitis spuštena je austrougarska zastava i podignuta hrvatska, a neslavenski članovi posada počeli su se iskrcavati s brodova.

Zapovjedništvo flote Države SHS brzojavom je obavještavalo države članice Antante o preuzimanju brodovlja, ali ta vijest nije posvuda primljena i prihvaćena u skladu s njegovim očekivanjima. Za zapovjednika flote postavljen je Janko Vuković-Podkapelski, ali je njegov autoritet bio ograničen djelovanjem mornarskih komiteta, koji su među mornarima proširili uvjerenje da je rat završen. Zbog toga je na brodovima popustila disciplina, bili su oslabljeni stražarski nadzor i sigurnosne službe; ratni brodovi noću su bili osvijetljeni, a na brodu Viribus Unitis nepropusna vrata između odjeljaka bila su otvorena, što je ubrzalo njegovo potapanje. Tijekom noći 31.X – 1.XI. talijanski pomorski diverzanti, poručnici Raffaele Rosetti i Raffaele Paolucci, ušli su u nenadziranu pulsku luku na jednoj vrsti »jahaćeg torpeda«, svladali lučke zapreke i oko 5 sati ujutro uz bok broda pričvrstili naljepnu minu s tempiranim detonatorom. Opaženi su i zarobljeni, pa su obavijestili Vukovića da je brod miniran, nakon čega je on zapovjedio napuštanje broda; mina je eksplodirala u 6.20 sati. Brod se ubrzo napunio vodom, prevrnuo i nakon 14 minuta potonuo. Zajedno s oko 400 članova posade poginuo je zapovjednik J. Vuković Podkapelski.

Nakon rata, zemlje članice Antante nisu priznale predaju austrougarske flote Državi SHS, već su je među sobom podijelile. Potkraj 1919. olupina broda, koja je ležala na 30 m dubine, izrezana je i izvađena, a pojedini dijelovi broda odneseni su u Italiju kao ratni plijen.

http://www.viribusunitis.ca/
http://www.viribus-unitis.hr/

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

M. Balota (M. Mirković), Puna je Pula, Zagreb 1954.; P. Jung, Umsturzjahr 1918 – Ende und Auflösung der k.u.k. Kriegsmarine, u: Österreichische Militärgeschichte, niz 3, 1995.; A. de Toro, Pola, 1. Novembre 1918, u: Storia Militare, 1999., 66; Z. Freivogel, Austrougarski bojni brodovi I. svjetskog rata, Rijeka 2003.; D. Petković, Ratna mornarica Austro-Ugarske Monarhije, Pula 2004.