Budicin, Antonio (Toni), komunist, antifašist, partizan (Rovinj, 1908. – Buenos Aires, 1977.).

Kao dijete proveo je u doba Prvog svjetskog rata tri godine (1915. – 1918.) s majkom i braćom u logoru Wagna u Štajerskoj. S 14 godina zaposlio se u rovinjskoj plinari, gdje se upoznao s anarhističkim idejama i literaturom. Uskoro se priklanja komunizmu i sa 16 godina postaje aktivan član mladeži Komunističke partije Italije (KPI, Partito Comunista f'Italia,PCI) (Federazione giovanile comunista italiana). Zapošljava se nakratko u brodogradilištu u Tržiču (Monfalcone), ali je uskoro uhićen zbog komunističke aktivnosti te boravi u tršćanskom zatvoru Coroneo od listopada 1927. do rujna 1928., ali biva pušten zbog nedostatka dokaza. No, zbog toga ostaje bez posla i vraća se u Rovinj.

Nakon odsluženja vojnoga roka odlučuje emigrirati te nakon Beča i Pariza odlazi u Moskvu. Tamo pohađa (1929./30.) ubrzani tečaj na partijskoj školi Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ). Vraća se ilegalno u Italiju i postaje treći čovjek zemaljskog vodstva (Centro interno) mladeži KPI-ja. Biva uhićen 1931. i osuđen na deset godina zatvora, ali je 1934. pomilovan i pušten. Već 1935. je uhićen jer je organizirao postavljanje crvene zastave prigodom 1. svibnja na jedan tvornički dimnjak u Rovinju te osuđen na pet godina konfinacije, što je proveo na otocima Ponzi i Ventoteneu. U zatvorima i konfinaciji upoznao je gotovo sve vodeće talijanske komuniste. Vraća se 1940. u Rovinj i nastavlja s ilegalnim političkim aktivnostima. U studenom 1942. unovačen je u posebnu bojnu (Battaglioni speciali) i u srpnju 1943. na Siciliji pada u savezničko zarobljeništvo. Javlja se kao dragovoljac za jugoslavensko bojište i u jesen stiže u Jugoslaviju te sudjeluje u ratnim operacijama.

Po okončanju rata vraća se u Rovinj. Kao ugledan rovinjski komunist u lipnju 1945. postaje član Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora za Istru na dužnosti pročelnika Socijalnog odjela. Uskoro je došao u sukob s pokrajinskim partijskim čelnicima, ne slažući se sa službenom politikom u upravljanju javnim poslovima. U kolovozu je pokrenuo prikupljanje potpisa za vlastitu nezavisnu listu koja bi se suprotstavila službenoj Slavensko-talijanske antifašističke unije na izborima za Oblasnu narodnu skupštinu u studenom. Uhićen je pred izbore pod optužbom za ratnu suradnju s neprijateljem i u siječnju 1946. osuđen kao „narodni neprijatelj“ na šest mjeseci zatvora s prisilnim radom. Uspio je pobjeći iz labinske bolnice u lipnju 1946., a u kolovozu (sa suprugom) ući u Pulu. Potom preko Trsta odlazi za Rim, gdje boravi do rujna 1949., kada konačno odlazi u Buenos Aires i tamo ostaje do kraja života, ne baveći se više političkim radom.

Knjiga sjećanja Nemico del popolo. Un comunista vittima del comunismo tiskana mu je posmrtno (Trieste 1995.).

Stariji je brat narodnog heroja Giuseppea (Pina) Budicina.