Marceglia, Antonio (Nini), mornarički časnik, diverzant (Piran, 28.VII.1915. – Venecija, 13.VII.1992.).

U Trstu je pohađao tehničku školu „Alessandro Volta“ i licej „Guglielmo Oberdan“ te se 1933. upisao na Mornaričku akademiju u Livornu, koju je završio 1938. i dobio čin potporučnika mornaričke inženjerije (Genio Navale). Iste godine diplomirao je najvišom ocjenom brodostrojarstvo na đenovskom sveučilištu (Università di Genova), a sljedeće je godine promaknut u poručnika mornaričke inženjerije.

Nakon ulaska Italije u Drugi svjetski rat (10.VI.1940.) ukrcan je na podmornici Ruggiero Settimo i sudjeluje u tri borbena zadatka u Sredozemlju. U listopadu 1940. prelazi, na vlastiti zahtjev, u mornaričku udarnu diverzantsku grupu (Gruppo Mezzi d'Assalto [MAS], tada Prima Flottiglia MAS, od 15.III.1941. Decima [Flottiglia] MAS). U siječnju 1941. promaknut je u satnika.

Nakon obuke na ušću rijeke Serchio sudjeluje u dva napada na britansku pomorsku bazu u Gibraltaru (26.V. i 20.IX.1941.), za što je odlikovan Srebrnom medaljom za vojne zasluge i Ratnim križem.

U noći 18./19.XII.1941. sudjeluje u napadu na brodovlje prve borbene eskadre (1st Battle Squadron) britanske sredozemne flote (Mediterranean Fleet) u egipatskoj luci Aleksandriji (Operacija G. A. 3). Podmornica Scirè, kojom je zapovijedao Junio Valerio Borghese (kasniji zapovjednik Decime MAS, koja je pod istim imenom nastavila djelovati u Mussolinijevoj Talijanskoj Socijalnoj Republici [Repubblica Sociale Italiana, RSI]) prevezla je tri dvočlane grupe diverzanata zajedno s tri sporohodna torpeda (siluro a lenta corsa - SLC, zvan „prase“ [„maiale“]) na oko milju od aleksandrijske luke. SLC je plovilo s eksplozivnom glavom koje jašu dva člana posade u ronilačkim odijelima i može zaroniti. Marceglia je, zajedno s mornarom roniocem (sottocapo palombaro), Kopranom Spartacom Schergatom, sa SLC 223 uspješno obavio zadatak, minirao i teško oštetio zapovjedni bojni brod HMS Queen Elizabeth na sidrištu br. 61. Drugi diverzanti su teško oštetili i bojni brod HMS Valiant, a oštećeni su tanker Sagona i razarač HMS Jervis. Za razliku od ostalih diverzanata koje su straže otkrile i uhitile, Marceglia i Schergat su uspjeli napustiti luku i vlakom stići do Rosette (danas Rashid, Rašid), 65 km istočno od Aleksandrije. Tamo ih je na pučini čekala podmornica Zaffiro, ali su 20.XII. uhvaćeni dok su pokušavali doći do čamca plaćajući novčanicama koje više nisu bile u optjecaju. Nije im prošlo ni predstavljanje da su francuski mornari, pa su s ostalim diverzantima zatvoreni u palestinski zarobljenički logor br. 321, a kasnije je Marceglia prebačen u Indiju.

Nakon talijanske kapitulacije prešao je savezničku Talijansku suratničku mornaricu, neformalno zvanu Južna (kraljevska) mornarica (Marina Cobelligerante Italiana, [Regia] Marina del Sud), pa je u veljači 1944. vraćen u Italiju gdje se priključuje pomorskim diverzantima (Mariassalto). Zahvaljujući aleksandrijskom uspjehu promaknut je u bojnika mornaričke inženjerije, a zajedno s ostalim sudionicima tog pothvata, odlikovan je 31.VIII.1944. talijanskom Zlatnom medaljom za vojne zasluge.

U veljači 1945. američki Office of Strategic Services (OSS) daje mu zadatak da se prebaci u sjevernu Italiju, koja je pod njemačkom okupacijom, i privoli svog bivšeg zapovjednika J. V. Borghesea, sada zamjenika načelnika Glavnog stožera mornarice RSI-ja, na suradnju sa Saveznicima. Tom ga prilikom Nijemci hvataju kod Cremone i pritvaraju. Ipak uspijeva stupiti u kontakt s Borgheseom koji ga izvlači iz zatvora i uključuje u svoje postrojbe. Borghese je pristao na savezničku ponudu da onemogući uništavanje luka i industrijske infrastrukture prilikom povlačenja. Tako su, između ostalog, spašene luka Đenova i tvornica FIAT. Marceglia je od Borghesea dobio dokumente i automobil kojima je otišao u Trst ispitati mogućnost spašavanja infrastrukture u Julijskoj krajini (Julijska Venecija, Venezia Giulia). To se pokazalo nemogućim, ali ostaje u Trstu do kraja rata, a u tom se vremenu i oženio.

Zbog sumnje da ga je Borghese regrutirao u zloglasnu Decimu MAS RSI-ja, u poraću su ga pretpostavljeni htjeli otpustiti iz Talijanske mornarice, ali zahvaljujući šefu njezine obavještajne službe Agostinu Calosiju ostaje do prosinca 1945. Tada odlazi na vlastiti zahtjev te je demobiliziran u činu potpukovnika mornaričke inženjerije. Također je dobio direktorsko mjesto u venecijanskom brodogradilištu Giudecca, u kojemu je kasnije bio predsjednikom upravnog odbora. Bio je i član Glavnog savjeta Talijanske banke (Consiglio Superiore della Banca d'Italia).

Njegovim imenom nazvan je komunalni bazen na venecijanskom Lidu te, 2019., talijanska višenamjenska raketna fregata (FREMM) F 597, a zajedno sa Schergatom ima spomen-reljef na tršćanskoj Lučkoj kapetaniji (postavljen 2001.).