Tarsia

Tarsia (de Tarsia), koparska plemićka obitelj (XIII.st. – 1803). Prvi se put spominje 1229. Nasinguerra i Tramucio bili su među organizatorima bune u gradu 1348.

Njihovi potomci su kao članovi Velikoga vijeća više puta izvršavali naloge sindika i sudaca. Obitelji je 1421. koparski biskup potvrdio feudalna prava. Beltrame je bio bujski načelnik 1423. Kapetanu Jacopu, njegovu bratu Guarientu te svim muškim potomcima car je 1478. u Grazu dodijelio grofovski naslov Svetoga Rimskoga Carstva, koji je bio potvrđen u Veneciji l726. Jacopov sin Damiano nastavio je očevu vojnu službu u Istri i Furlaniji do Lombardije (M. Sanudo). N. Manzuoli (1611) nabraja 11 kapetana u službi Mletačke Republike. U obitelji su se mnogi posvetili znanosti i književnosti. Nicolò je bio kanonik i znanstvenik, a nakon smrti Giacoma Valaressa zauzimao se za koparskoga biskupa (1503). U prvoj pol. XVI.st. živjeli su pjesnik Marco Antonio i akademik prevoditelj Giovanni Domenico. Većina članova opredijelila se za službu tumača–dragomana u pratnji mlet. predstavnika na osmanskom dvoru u Carigradu. Najveće časti dobio je gl. tumač Tomaso na mirovnim pregovorima s Osmanlijama 1689. u Beču i u Srijemskim Karlovcima. U XVII.st. proslavio se skladatelj Antonio (1643–1722), koji je nekoliko desetljeća bio katedralni orguljaš. Obiteljsko stablo zaključio je Alvise, koji je umro 1803. Obiteljski grb ima u zlatnom polju purpurnu traku, nad kojom je svijetloplava ruža.

LIT.: E. Gardina, Koprska rodbina Tarsia, u: S. Žitko (priređivač), Antonio Tarsia 1643–1722: 350 let/anni, Koper 1993.

E. Gardina