Koparska biskupija

Koparska biskupija (slov. Koprska škofija, lat. Dioecesis Iustinopolitana), katolička crkvena upravna jedinica s biskupskim sjedištem u Kopru, sufraganska Ljubljanskoj nadbiskupiji.

Nastala je 1977. bulom pape Pavla VI. Prioribus saeculi tako što se, nakon Osimskih sporazuma, odvojila od Tršćansko-koparske biskupije.

Prvi joj je biskup bio Janez Jenko (1977.–87.). Obuhvaća zapadnu Sloveniju do granice s Italijom i Hrvatskom. Podijeljena je u 11 dekanata (sa 191 župom), od kojih su u Istri Dekani (17 župa, 2 vikarijata, 1 kapelanija), Kopar (10 župa) te, djelomice, Ilirska Bistrica (9 župa) i Kraški (30 župa, 1 vikarijat). Zauzima površinu od 4.306 km2, s 259.150 stanovnika, od kojih je 204.376 katolika (prema vjerskoj statistici iz 2000.).

Prvi se put Koparska biskupija spominje 599. u ispravi pape Grgura Velikoga u povodu uređenja crkvenih odnosa na otoku Insula Capritana. Kratko je potom zamrla, ponovno je uspostavljena sredinom VIII. st., no kako su joj prihodi bili skromni i nedostatni za uzdržavanje biskupske stolice, ubrzo su njezinu upravu preuzeli tršćanski biskupi. Obnovio ju je 1177. papa Aleksandar III., a biskupom joj je 1187. postao Aldiger. Tako obnovljena djelovala je do 1830. (kada je priključena Tršćanskoj biskupiji) i obuhvaćala je primorska mjesta od Debeloga rtiča do Savudrije s romanskim stanovništvom te zaleđe sa slavenskim stanovništvom i mnogobrojnim samostanima. Milje, Osp i Predloku dobila je 1784.

Nakon smrti biskupa Bonifacija da Ponte (1810.) vodili su je kapitularni vikari, sve dok nije papa Lav XII. bulom Locum beati Petri (1828.) ujedinio Tršćansku i Koparsku biskupiju i pridružio im netom ukinutu Novigradsku biskupiju. Tako združena Tršćansko-koparska biskupija djelovala je od 1830. do 1977., kada su ukinute i apostolske administrature.

Biskupi su bili uglavnom pod utjecajem akvilejskoga patrijarha, čijoj su metropoliji i pripadali, a potom je ojačao utjecaj Venecije, tako da su potjecali ne samo iz Istre već i iz ostaloga mletačkog i sjevernotalijanskog područja (Venecija, Chioggia, Treviso, Padova, Milano, Bergamo i dr.). Među važnijima bili su u XVI. st. Giacomo Valaresso (1482.–1503.), koji je izgradio i obnovio više crkava i biskupsku palaču, Pietro Paolo Vergerio ml., koji se opredijelio za protestantizam, protureformator Tommaso Stella (1550.–66.), inkvizitor Adriano Beretti-Valentico (1566.–72.), Antonio Elio (1572.–76.), koji je uveo veću disciplinu u vođenje župnih knjiga, ugledni filozof i pravnik Giovanni Ingenerio (1576.–1600.), a potom u XVIII. st. Paolo Naldini (1686.–1713.), utemeljitelj »ilirskoga sjemeništa« (1710.–1828.) i autor opisa biskupije (1700.) te Kopranin Agostino Bruti (1733.–47.), koji je s arhitektom Giorgiom Massarijem zaključio posljednje proširenje koparske katedrale Marijina Uzašašća iz sredinom XII. st.

U katedrali je osim riznice očuvan i sarkofag (sredina XIV. st.) sv. Nazarija, prvoga legendarnoga biskupa. U novoj se biskupskoj palači iz 1890. čuva bogati kapitulski arhiv, a stari se biskupski arhiv nalazi u Trstu (Seminario Vescovile). Od 1990. djeluje biskupijski karitas (Škofijski karitas Koper) sa sjedištem u Kopru i u Portorožu, od 1991. i biskupijska gimnazija (Škofijska gimnazija Vipava).

Od 1987. do 2012. biskupiju je vodio Metod Pirih, a aktualni biskup je Jurij Bizjak.

Slike


Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Vittorio Luglio, L’antico vescovado giustinopolitano, Trieste 2000.; Paolo Naldini, Cerkveni krajepis ali opis mesta in škofije Justinopolis, ljudsko Koper, Koper 2001.; Dean Krmac (priređivač), "Prispevki z mednarodne znanstvene konference 1400 letnica koprske škofije in omembe Slovanov v Istri", Acta Histrae, 2001., 9.

Slučajna natuknica

glagolizam