Istarski raskol

Istarski raskol (troglavi spor, spor triju poglavlja; lat. Tria capitula), prekid odnosa (oko 558–698) biskupa Akvilejske metropolije s rim. papom nakon II. carigradskoga koncila (553), na kojem su pristankom pape Vigilija osuđena tri teologa Kalcedonskoga koncila (451).

Raskol, općenito zvan tri poglavlja (po obrascu Justinijanove osude učenja Ibe iz Edese, Teodora Mopsuestijskoga i Teodora Kirskoga o naglašenom Kristovu čovještvu), zahvatio je gotovo cijelu zapadnu Crkvu. Car Justinijan htio je vratiti u jedinstvo Crkve monofizite (koji su učili da je u Kristu samo jedna narav, i to božanska), osuđene na saboru u Kalcedonu, na kojem je donesena dogma da su u Kristovoj osobi ujedinjene dvije naravi, božanska i ljudska. Formula iz Carigrada bila je kompromisna, pa su se zap. biskupi pobojali da je papa odstupio od zaključaka o Kristovoj osobi iz Kalcedona. No, kad su shvatili da carigradska formula u biti ne odstupa od kalcedonske, postupno su se vraćali u jedinstvo s papom. Ali biskupi Akvilejske crkve, zvane i Istarskom, nasljednici metropolita Paulina i njegovih biskupa sufragana, među kojima je bio i porečki biskup Eufrazije, godinama su ustrajali u shizmi. To se posebno očitovalo 579., kada je metropolit Ilija (Helias) sazvao sinodu biskupa prigodom posvete nove bazilike sv. Eufemije u Gradu, kamo je premjestio svoje sjedište nakon što su Langobardi 568. zauzeli Akvileju. Odabirom patrona crkve htio je naglasiti vjernost saboru u Kalcedonu, održanom u crkvi sv. Eufemije, mučenice. Na toj sinodi bilo je nazočno 19 biskupa sufragana s područja Venecije i Histrije i dr. susjednih biskupija, koji su pristali uza svojega metropolita. Među njima bili su biskupi: Sever (Severus) – tršćanski, Hadrijan (Hadrianus) – pulski, Ivan (Ioannes) – porečki, Marcijan (Martianus) – pićanski, Vindemije (Vindemius) – biskup Cesse ili Cisse i dr. Nakon Ilijine smrti 586. Smaragd, egzarh Ravenne, dao je uhititi novoga metropolita Severa i još tri biskupa, Severa iz Trsta, Ivana iz Poreča i Vindemija iz Cesse (Cisse), te ih silom dovesti u Ravennu, gdje su se odrekli shizme. Budući da su nakon povratka u svoje biskupije osuđeni kao renegati, ti su se biskupi morali na sinodi u Meranu 590. ponovno vratiti u raskol. Papa Grgur Veliki uvelike se zauzimao da dokrajči tu shizmu. No tek nakon smrti patrijarha Severa 607., novoizabrani patrijarh Kandidijan proglasio je u Gradu jedinstvo s papom. Tada su se pobunili biskupi pod langobardskom vlašću te izabrali svojega, akvilejskoga metropolita Ivana, koji je u znak svoje autonomije uzeo naslov patrijarha. Istarska je shizma potpuno dokinuta tek 698. zauzimanjem kralja Kuniberta. Akvilejskom je metropolitu papa dopustio da u duhu predaje nosi naslov patrijarha, koji je poslije prešao u Veneciju.

LIT.: G. Marcuzzi, Sinodi Aquileiesi, Udine 1910; G. Cuscito, Fede e politica ad Aquileia. Dibattito teologico e centri di potere (secoli IV–VI), Udine 1987.
S. J. Škunca