Porečka biskupija (lat. Dioecesis Parentina), pov. katolička biskupija, zajedno s Pulskom biskupijom najstarija u Istri. Drži se da je postojala sr. III.st., kad je biskupom bio sv. Mauro, koji je u doba cara Decija ili Valerijana podnio mučeničku smrt.

Izvorno je obuhvaćala područje parentinskog agera (ager rimske kolonije) od Limske drage do Butonige i doline rijeke Mirne. U ranom sr. vijeku proširena je na područje Pazina i Žminja te na rovinjsko područje nakon gašenja Cissanske biskupije (Rovinj, Bale, Savičenta i Dvigrad). Pripadala je Akvilejskoj metropoliji. Unatoč podjeli područja biskupije na dvije države (Venecija i Austrija), njezine se granice nisu mijenjale do 1788., kad je papa Pio VI. bulom Super specula militantis Ecclesiae sankcionirao austrijsko-mletačku nagodbu (1784) o podjeli crkv. područja po drž. granicama. Austr. dijelovi svih tadašnjih istar. biskupija pripali su novostvorenoj Gradiškoj biskupiji (Gradisca). No, nedugo nakon toga (1828) P. b. ujedinjena je s Pulskom u Porečko-pulsku biskupiju. Osim sv. Maura, za kojeg se drži da je prvi biskup, do VI.st. drugi biskupi nisu poznati. Eufrazije (oko 530 - oko 560) na mjestu prijašnje crkve dao je izgraditi novu baziliku ukrašenu mozaicima na podu i zidovima prezbiterija (Eufrazijeva bazilika). Njegovi su nasljednici samo dijelom poznati do XI.st., kad su porečki biskupi bili snažni feudalci s utjecajem i gosp. interesima na području biskupije i izvan nje. Do sred. XIV.st. biskupi su bili ugl. pod utjecajem akvilejskoga patrijarha, čijoj su metropoliji pripadali, a nakon toga ojačao je utjecaj Venecije, pa su i biskupi potjecali s mlet. i sjevernotal. područja (Treviso, Padova, Brescia, Bologna, Bergamo, Chioggia i dr.). Posebno su istaknuti u XVIII. st. bili A. Adelasio, G. Negri i F. Polesini. Posljednji biskup bio je Antonio Peteani, Furlan iz Gorice, koji je 1828. postao i prvim porečko-pulskim biskupom.