Kažuni

Kažuni (tal. casite, casoni), jednoprostorna usuho zidana manja kamena zdanja većinom kružna, ali i četvrtasta tlocrta. Plod su samonikle gradit. kulture u prastarim civilizacijama širom Sredozemlja.

U Hrvatskoj ih ima u Dalmaciji (bunje, trimi, poljarice, čemeri) i u Istri, ponajviše u njezinu juž. i zap. dijelu – na poljima u okolici Vodnjana, Fažane, Peroja, Bala, Rovinja, Kanfanara, Svetvinčenta, Žminja i Barbana. Manje ih je na istoku i sjeveru poluotoka, a može ih se naći sve do slov. Istre (hišice, koče) i tršćanskoga Krasa. Kružni je tip karakterističan za južni dio Istre, a pravokutni se pojavljuju u sr. i sjev. Istri, posebno na Poreštini. Srodni oblici nalaze se u tal. pokrajinama Apuliji, Abruzzu i Sardiniji, zatim u Provansi, Kataloniji i Galiciji, na pojedinim grč. otocima i Peloponezu. Ima ih i u Irskoj, Walesu, Škotskoj i Švedskoj, što upućuje na zaključak da je na više mjesta u Europi, ne potječući iz samo jednog izvora, istodobno nastala međusobno srodna arhitektura kamenih kućica, određena ponajprije obiljem raspoloživa kamena. K. su izvorno pučko ruralno gradit. nasljeđe koje ne pripada samo jednom razdoblju razvoja graditeljstva: takav način gradnje u našem podneblju zasigurno traje još od prapov. histarskih gradina, a prenosio se sve do danas. Spontano su nastajali na područjima gdje se radi stvaranja plodnoga tla pločasti kamen vadio iz zemlje, a potom se tom kamenom građom pokušavalo slagati suhozid i nadsvoditi ga. Istarski je kažun jedinstven prastari sredoz. tip kamene građevine izveden tako da se zdanje zatvori i nadsvodi bez dodavanja drugih konstrukcijskih elemenata i materijala. Nad obodnim, u pravilu nižim debelim kružnim zidom, širina kojeg je ovisila o promjeru kažuna, uzdizala se originalna i vrlo jednostavna konstrukcija svoda (starija od konstrukcije kupole), koja se oblikuje stupnjevitim manjim konzolnim isticanjem škrila prema unutarnjem prostoru. Najstariji, složeniji tip kažuna nastaje već od temelja zidanjem po slojevima u krug po vertikali, postupnim isticanjem horizontalnih kamenih slojeva prema unutra. U tom su tipu svod i pokrov riješeni škrilama blago nagnutima prema van u jedinstvenu korpusu građenu odjednom. Utjecajem civilizacije na nar. kulturu nastaje razvijeniji, sigurniji tip kažuna, koji se sastoji od dvaju korpusa građenih u tri faze: korpusa temelja, zida i svoda, koji nastaju u prvim dvjema fazama gradnje, te vijenca i pokrovnih skošenih ploča u trećoj, završnoj fazi gradnje. Takvih je primjera razvijenijih tipova gradnje očuvano najviše na poljima Vodnjanštine. Ulazna vrata, u pravilu manja od visine čovjeka i okrenuta prema zapadu, bez vertikalnih su špaleta, s većim nadvratnicima, ponekad s odteretnim pločama. Na kažunu se rijetko otvaraju manji prozorčići za svjetlo ili nadgledanje polja. U većima je u sredini ognjište s otvorima za odvod dima i kamenim sjedalima uz rubove. Pokrov obično završava horizontalnom kamenom pločom i oblikovanim pinčukom (pinpignol). Unutarnji im je promjer prosječno 1,50–3m, a visina 1,60–2m, premda ima i kažuna znatno većih dimenzija. Kružni tlocrt i mali zatvoreni prostori onemogućili su razvoj tog tipa gradnje, pa je prednost imala jednodijelna zgrada pravokutne osnove, koja se od prvotne potleušice razvila u stambenu seosku kuću. Kružni kažun stoga se najviše koristio kao privremeno sklonište te spremište plodova i alata na udaljenim poljima. Kao najdragocjeniji dio pučkoga ruralnoga graditeljstva nije iščeznuo za vrijeme rimskoga i drugih utjecaja i do danas je ostao u svojoj primitivnoj formi »maloga« graditeljstva, sljubljena s istar. krajolikom.

 

LIT.: T. Stepinac Fabijanić, Kažuni, kažete, hiške, koče…, Zgodovinske vzporednice slovenske in hrvaške etnologije, 1987, 3; ista, Paleoetnološka istraživanja kamenih poljskih kućica okruglog tlocrta u Istri, Problemi Sjevernog Jadrana, 1988, 6; L. Lago, Kažuni, Pula 1996.

A. Krizmanić, L. Nikočević