Povijest (Povijest Istre od 1918.- 2000. g.)

Pod Italijom (1918–43). Svršetkom Prvoga svjetskog rata, raspadom Austro-Ugarske Monarhije i tal. okupacijom u studenome 1918. mijenja se upravno ustrojstvo u Istri. Talijanski voj. zapovjednici ukinuli su odbore Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a vlast su preuzeli vojni namjesnici.

Talijanski voj. zapovjednici ukinuli su odbore Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, a vlast su preuzeli vojni namjesnici. Središte pokrajinske vlasti bilo je u Poreču, a Guvernatorata u Trstu. Istra je podijeljena na šest političkih kotara. U Rimu je pri Predsjedništvu ministarskoga savjeta osnovan Središnji ured za nove pokrajine Kraljevine, koji je preuzeo civilne funkcije Vrhovnoga zapovjedništva. Istra i njoj pripadajući otoci formalno su priključeni Rapallskim ugovorom (12.XI.1920) i Zakonom o aneksiji (19.XII.1920) Kraljevini Italiji. Proces izjednačavanja zakonodavstva, odn. uništenja lokalne samouprave i autonomije, bit će dovršen dolaskom fašista na vlast (1922). Tada je na čelo pokrajine postavljen prefekt kao najviša državna izvršna vlast, podvrgnuta mu je sva uprava pokrajine, a odgovoran je bio izravno predsjedniku vlade.

Fašistički korporativizam promijenio je društv. i gosp. odnose. Počelo je bezrazložno osvećivanje, laičko i nasilno miješanje politike u gospodarstvo, koje se sustavno odvijalo do konjunkture u drugoj polovici 1925. Socijalne reforme nisu ništa promijenile, već su i konzervirale postojeće stanje. Ti su procesi u Istri produbili jaz između imućnih i siromašnih, polit. moćnika i podanika. Uz takvu društveno-gosp. pozadinu Hrvati i Slovenci na političkoj sceni nisu igrali, niti su mogli igrati odlučujuću ulogu. Ipak, hrvatsko-slovenska polit. nazočnost zabrinjavala je tal. građanske političke snage. U poratnoj Istri (1918–26) polit. su stranke pokušale svoj način djelovanja, programe i ciljeve prilagoditi novim okolnostima. Talijanske građ. stranke tražile su rješenja u sjedinjavanju sa srodnim polit. strankama u Italiji. Tako nastaje nekoliko građanskih političkih stranaka i dvije socijalističko-radničke: Istarska demokratska stranka (Partito Democratico Istriano), Socijalreformistička stranka Italije (Partito Socialreformista Italiana) ili prvotno (do 1921) Talijanska socijalistička unija (Unione Socialista Italiana), Talijanska republikanska stranka (Partito Repubblicano Italiano), Talijanska pučka stranka (Partito Popolare Italiano) i Fascio Italiano di Combattimento (od 1921. Partito Nazionale Fascista, odn. Nacionalna fašistička stranka), kao dio tal. političkog bića; Hrvatsko-slovenska narodna stranka (Jugoslavenska narodna stranka), kao slavenski polit. element te Socijalistička stranka Italije (Partito Socialista d’Italia) i Komunistička stranka Italije (Partito Comunista d’Italia). Dolazak fašizma na polit. scenu poremetio je ravnotežu i odnose tal. građanskih snaga nametnuvši se kao dominantna polit. organizacija i pokret. Fašisti su uspjeli politički asimilirati velik broj članova tal. demokratskih i liberalnih stranaka koje su postupno nestajale sve do ukidanja polit. pluralizma 1926. Tek je 1926–27. fašizam u Istri ušao u prvu fazu institucionalizacije, kad su se, u vrlo kratkom razdoblju do 1929., naglo počele razvijati režimske kult., gosp., polit. i obrazovne institucije i udruženja, fašistički sindikati i dr. Podržan novim faš. zakonima, represivnim mjerama, drž. terorom, ovaj je proces okončan »fašističkim plebiscitom«, prvim jednostranačkim izborima u ožujku 1929., odn. dokidanjem mogućnosti bilo kakvog oblika kulturnoga ili polit. života izvan faš. korporativne države.

Specifičnu istar. etničku situaciju talijanska okupacijska, a poslije i civilna državna vlast, nije namjeravala priznati kao status quo. Istodobno s čistkom Hrvata i Slovenaca u upravi, sudstvu i prosvjeti, tal. je vlast pozorno pratila sve svoje moguće protivnike. Krajnji cilj faš. represije u »predrežimskom« razdoblju bila je priprema stanovništva na društv., gosp., kult. i polit. reforme, koje će se intenzivnije odvijati po dolasku fašista na vlast. Od 1922. do 1929. bilo je izdano nekoliko zakona i propisa s polit., kult. i soc. denacionalizatorskim tendencijama (propisi o službenom jeziku u javnim uredima, toponimima, školskim i prosvjetnim institucijama, vraćanju prezimena u tal. oblik i sl.). Proces nacionalne asimilacije odvijao se kroz uništenje hrvatskih i slovenskih kult. i društveno-polit. institucija te kroz pojačanu propagandnu aktivnost tal. nacionalističkih i profašističkih organizacija. Borba vlasti protiv hrvatskog i slov. svećenstva – koja se vodila od najgrubljih fizičkih napada do diplomatske igre s crkvenim velikodostojnicima – pogodovala je tal. svećenstvu u procesu preuzimanja hrv. župa i kapelanija, osobito nakon potpisivanja Konkordata između Svete stolice i talijanske vlade (11.II.1929).

Objavom rata 1940. u istar. su pokrajini uvedene restriktivne i represivne mjere. Odredbama Ministarstva rata i Ministarstva unutarnjih poslova hrvatski i slov. vojnici udaljeni su iz jedinica raspoređenih duž granice s Kraljevinom Jugoslavijom. Pozivanje mnogih Istrana u vojsku, pogotovo Hrvata i Slovenaca, dovelo je do propadanja poljodjelstva, zbog čega je sam prefekt pozvao Ministarstvo unutarnjih poslova da Istrane pusti kućama. Zbog pretjeranoga novačenja iz polit. razloga, nedostajalo je oko 25000 radnika. Već prvih dana II.svj. rata u Istri su organizirane posebne straže za zaštitu svih poduzeća važnih za tal. vojsku, koje su činili članovi faš. stranke ili sindikata, a potom i podobni nefašisti. Među mlađim je fašistima 1940. zavladala prava pomama za ratom, pa su se dobrovoljno prijavljivali u vojsku. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije (1941) dio tih jedinica ratovao je na hrv. anektiranom području (Dalmacija), u Gorskom kotaru i Bosni. U Istri se, kao dijelu tal. države, Narodnooslobodilački pokret razvijao u specifičnim društv., polit. i vojnim uvjetima. Iz istih se razloga 1941–43. sporo odvijala organizacija antifaš. vlasti (narodnooslobodilački odbori).

LIT.: D. Dukovski, Fašizam u Istri, 1918.–1943., Pula 1998; S. Bon Gherardi, Politica, regime e amministrazione in Istria, L’Istria fra le due guerre: contributi per una storia sociale, Roma 1985; M. Mikolić, Komunistička partija Jugoslavije i Komunistička partija Italije u odnosu na NOP u Istri, Časopis za suvremenu povijest, 1975, 1.

D. Dukovski


Ustanak i njemačka okupacija (1943–45). Bilo je to prijelomno razdoblje u povijesti Istre XX.st., doba društv. procesa homogenizacije interesa velikoga dijela stanovništva, poglavito Hrvata. Politizaciju stanovništva Istre članovi su NOP-a provodili kroz nacionalno i socijalno oslobođenje, dva osnovna zahtjeva što su proizišla iz općih pov. uvjeta u kojima su se našli istar. Hrvati. Ostvarenje zahtjeva bilo je moguće samo prihvaćanjem ideje o nužnosti dizanja oružanog ustanka. Predustanički dani 1943. bili su obilježeni mnoštvom polit. i vojnih aktivnosti ne baš mnogobrojnih pripadnika NOP-a. Prva istarska partizanska četa osnovana je 27.VIII. 1942. ispod Risnjaka, a 3.IX. prešla je Rapallsku granicu i utaborila se na Planiku. To je tada bila jedina naoružana istarska partizanska jedinica i jezgra razvoja NOP-a i NOB-a. Krajem kolovoza 1943. osnovan je Okružni NOO za Istru, za čijega je predsjednika imenovan J. Rakovac. Novačenje je prije kapitulacije Italije (8.IX.1943) bilo gotovo onemogućeno preventivnom mobilizacijom u talijansku vojsku, kojom se htjelo spriječiti »dobrovoljno ili prisilno prelaženje na stranu pobunjenika«. Aktivisti i pristaše NOP-a su prije i poslije kapitulacije Italije izvodili sabotaže, pregrađivali ceste i pruge, sjekli telefonske stupove i sl. Kapitulacijom Italije u Istri počinje općenarodni masovni antifašistički, ali i nacionalni ustanak Hrvata, Slovenaca te manjega dijela Talijana. Širok odziv stanovništva više je rezultat dugo nakupljanoga gnjeva protiv fašizma nego sustavne organizacije, pa organizatori ustanka nisu mogli kontrolirati tijek događaja. Užurbano i donekle improvizirano stvarale su se i zaplijenjenim oružjem naoružavale prve ustaničke (partizanske) jedinice, bez prave vojne discipline i izvježbanosti. Na brzinu organizirani partiz. odredi i NOO-i, koji su preuzeli polit. i vojnu inicijativu, krenuli su u razoružavanje tal. vojnika, karabinjerskih postaja i garnizona. Talijanski vojnici, zbunjeni kapitulacijom i nastalim stanjem, ugl. su bez ozbiljnijeg otpora predavali oružje, a neki su se pridružili ustanicima. Već je 23.IX. u Pazinu osnovan Operativni štab za Istru, koji je vodio partiz. jedinice sve do 29.VIII.1944., kad je postao Štab 43. istarske divizije. Operativni je štab uspio osnovati nekoliko vojnih jedinica: 1. brigadu »Vladimir Gortan«, 2. brigadu, 1. partizanski odred »Učka« odnosno 3. brigadu te Kastavsko-riječki odred.

Tek osnovani Okružni NOO za Istru sazvao je tijekom ustanka hitno zasjedanje u proširenom sastavu kako bi se donijele važne odluke o sjedinjenju Istre s Hrvatskom i o tome da se »revolucionarna smjena vlasti ozakoni«. U donošenju odluke o sjedinjenju u Pazinu 13.IX. 1943. sudjelovali su predstavnici različitih društv. slojeva. Proglas s pozivom na oružani ustanak te odlukama o prekidu polit. i državnopravnih veza s Italijom i sjedinjenju Istre s Hrvatskom pred članovima je sabora pročitao predsjednik Okružnoga NOO-a J. Rakovac (Pazinske odluke). Odluke je 20.IX. potvrdio ZAVNOH. Istarski Slovenci donijeli su 11.IX. odluku o sjedinjenju slov. dijelova Istre Sloveniji, temeljeći svoje zahtjeve na prirodnom i povijesnom pravu te na aktima 14 Wilsonovih točaka (pravo na samoodređenje naroda) i na Atlantskoj povelji. Tako je Istra usred rata i u trenutcima nacionalne euforije objavila svoj hrvatski i slovenski nac. identitet. U oslobođenom je Pazinu 25–26. IX. održana sjednica Privremenoga pokrajinskog NOO-a za Istru (bivši Okružni NOO), na kojoj su doneseni zaključci o ukidanju svih faš. zakona i o tome da se Talijanima priznaju »sva nacionalna prava, kao što su pravo na jezik, vlastite škole i tisak i slobodan kulturni razvitak«.

Reakcija talijanskih antifaš. snaga na Pazinske odluke bila je dijelom negativna. Poziv Talijanima na opći oružani ustanak uputio je 9.IX. Antifašistički komitet, koji su činili predstavnici Komunističke stranke Italije, Socijalističke stranke Italije i Stranke akcije. Ni tada nije došlo do općega pokreta. Dio Talijana ušao je u Miliciju za teritorijalnu obranu (Miliza per la difesa teritoriale), u službi Nijemaca. U gradovima su to bili većinom Talijani, a u okolnim selima malobrojne miješane talijansko-hrvatske posade. Na području pod njem. okupacijom osnovana je i Civilna garda, koje je zadaća bila zaštita javnoga reda, ali je prije svega osnovana kao protupartizanska postrojba. Tijekom rujanskoga ustanka istar. Hrvata te preuzimanja gradova, garnizona i vojarni uhićeni su brojni fašisti (Talijani i Hrvati). Oni kojima se nije mogla dokazati krivnja, pušteni su kućama, a ostali su na temelju svjedočenja bili brzo osuđeni i pogubljeni.

Privremeni pokrajinski NOO za Istru imao je zadatak stvoriti mrežu odbora koji bi nakon kapitulacije Italije pokrivali slobodni teritorij Istre. Stvaranje te mreže nije uspjelo, jer je u listopadu 1943. počela njem. ofenziva Wolkenbruch (tzv. Rommelova), koja je uzrokovala raspad mreže NOO-a i oseku ustanka. Tijekom ofenzive i neposredno nakon nje u Istri je ubijeno oko 3000 pripadnika pokreta i civilnoga stanovništva. Strateška je važnost Istre i Hrvatskoga primorja za Nijemce bila velika, posebice u doba tada moguće savezničke invazije. Zbog toga su Nijemci, po naredbi samoga Hitlera, nakon kapitulacije Italije Istru podredili svojoj vlasti i pod imenom Operativna zona (Operationszone Adriatisches Küstenland) uklopili u Treći Reich kao vojno-političko područje od posebnoga značenja. Do 1945. istar. su gradovi bili u rukama Nijemaca koji su zadržali i svojim interesima podredili tal. upravu i zatečeno činovništvo. Vjerni Nijemcima ostali su oni fašisti koji su pristupili Mussolinijevoj Socijalnoj Republici (Repubblica Sociale di Salò). Nakon ofenzive pojavili su se prvi ponovno stvoreni i preustrojeni NOO-i, organizacije NOP-a, SKOJ, USAOH, AFŽ i vojne postrojbe. Funkcioniranje podvojene njem.-tal. i hrvatsko-partiz. vlasti glavno je obilježje polit. života u ratnim godinama. Pokrajinski NOO nakon njemačke je ofenzive provodio kadrovske, a potom i organizacijske promjene te 23.I.1944. postao Oblasni NOO za Istru.

Zdravstveno stanje u Istri bilo je vrlo teško, jer nije bilo ni liječnika ni lijekova, osim u okupiranim gradovima. Iznošenje sanitetskoga materijala iz gradova bio je najveći problem. Kulturni i prosvjetni rad u ratu bio je vrlo otežan. Zbog važnosti takva djelovanja poduzete su izvanredne akcije okupljanja kadrova i njihova osposobljavanja za rad. Primarna zadaća kulturno-prosvj. odjela NOO-a bilo je organiziranje nastave na hrv. jeziku. Nakon listopadske ofenzive 1943. i poslije, početkom 1944., počele su se neorganizirano otvarati partiz. škole, a priređeno je 11 tečaja za osposobljavanje hrv. učitelja. Čitanjem partiz. novina saznavalo se o događajima u drugim hrv. krajevima i o ukupnoj vojnoj situaciji, što je znatno podizalo moral stanovništvu. Još u ožujku 1943. Privremeno partijsko rukovodstvo za Istru odlučilo je pokrenuti Glas Istre, kojega je prvi broj izišao ljeti 1943. U prosincu 1943. počeo je izlaziti list na tal. jeziku Il Nostro Giornale. Propodjel Oblasnoga NOO-a u Istri je izdao brojne novine na hrv. i tal. jeziku u dvjema ilegalnim tiskarama.

Iako se vodila briga o etničkom sastavu stanovništva, kako se Talijani ne bi osjećali građanima drugoga reda, partiz. vlast nije uvijek uspijevala voditi politiku ravnopravnosti, posebice u onim krajevima gdje su Talijani činili većinu. Razlozi su prije svega u tome što se pokret već 1943. vrlo jasno opredijelio za pripojenje Istre Hrvatskoj, odn. budućoj jugosl. državi, i što je već od sredine 1944. vrlo jasno pokazivao usmjerenost k onim socijalnim reformama koje su vodile sovjetizaciji društva i gospodarstva. Talijanskom su građanstvu i dijelu tal. komunista te opcije bile neprihvatljive. Stoga je novačenje Talijana u partiz. jedinice u nekim gradovima zap. obale bilo posebno teško. Njihov je odlazak u NOP postao masovniji tek u proljeće 1944. Operativni štab za Istru u veljači 1944. osnivao je vojnopozadinske postaje i zapovjedništva mjesta, te zapovjedništva vojnih područja. Tijekom travnja 1944. preustrojena je 1. brigada »Vladimir Gortan«, a onda i Odred »Učka«, koji je u kolovozu prerastao u 3. brigadu, ali su te jedinice tada bile izvan Istre. Krajem kolovoza 1944. osnovana je i 43. istarska divizija, što je nesumnjivo središnji događaj u vojnoj organizaciji pokreta otpora u Istri. Već 4. IV. 1944. osnovan je tal. bataljun »Pino Budicin«. Time je Operativni štab za Istru ispunio očekivanja i dovršio svoj posao u organizaciji partiz. vojske. Novo razdoblje ratovanja u Istri, od jeseni 1944. do oslobođenja 1945., uvjetovano je eur. ratnim prilikama, vojnim operacijama na bojištima te promjenom odnosa snaga zaraćenih strana. U okviru završnih voj. operacija IV. je armija izvela složenu akciju, kojom su oslobođeni Istra, Trst i Slovensko primorje. Neposredne borbe za oslobođenje Istre otpočele su 20.IV., a završile 8.V.1945.

LIT.: I. Brozina, Slavan put prve istarske brigade »Vladimir Gortan«, I, Pula 1959; P. Strčić, Zapisnici Okružnog NOO-a za Hrvatsko primorje 1943–1945, Rijeka 1975; Lj. Drndić, Oružje i sloboda Istre: 1941–1943., Zagreb i Pula 1978; D. Vlahov, O narodnoj vlasti u NOP-u Istre, Pazinski memorijal, 1978, 8; H. Buršić, Formiranje jedinica NOVJ u Istri i postavljanje komandnog kadra od formiranja 43. istarske divizije do oslobođenja, Pazinski memorijal, 1990, 21; D. Dukovski, Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice (1943–1955), Pula 2001.

D. Dukovski


Poraće (1945–54). U svibnju 1945. počela je bitka za Istru na međunar. planu. Morganova crta podijelila je poluotok na dva dijela: Zona A (Trst i Pula) bila je pod savezničkom vojnom upravom, a Zona B (ostatak Istre) pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (VUJA), sjedište koje se nalazilo u Opatiji sve do 23.X.1948. Odredbe ugovora (Pariški mirovni ugovori) o stvaranju Slobodnoga Teritorija Trsta, s novim zonama, stupile su na snagu 15.IX.1947., nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora. U Zoni A STT-a upravu je obnašala angloamer. vojna uprava, a u Zoni B VUJA, pod upravom koje su djelovali organi civilne vlasti.

Neposredno nakon oslobođenja i preuzimanja vlasti na najvećem dijelu istar. prostora, nova se vlast susrela s brojnim problemima i teškoćama koje nije mogla riješiti. Pored obnove razrušenih kuća, ind. kapaciteta i cjelokupnoga gospodarstva, morala je redovito opskrbljivati stanovništvo i zadovoljiti barem najosnovnije životne potrebe. Na snazi je bila nepopularna, ali nužna mjera racionalizacije raspodjele hrane. Inzistiranje na industrijalizaciji dovelo je do propadanja poljodjelstva i stagniranja stočarstva. Prvih je poratnih godina zbog snažnoga pritiska i angažiranja svih radno sposobnih ljudi u Istri ipak ostvaren znatan napredak. Međutim, sušna i za poljoprivredu katastrofalna 1947. te zbog sukoba s SSSR-om polit. složena 1948. pridonijele su kolapsu gospodarstva i uvođenju izvanrednih mjera. U pitanje je bila dovedena opskrba stanovništva pa je država morala intervenirati tzv. garantiranim opskrbljivanjem. Za istarsko je selo najznačajnija bila odluka Oblasne narodne skupštine (26.XI.1946), kojom je započela agrarna reforma. Odluka je poništila sve kolonatske odnose bez obzira na trajanje, a razriješeni su svi napoličarski i ostali zakupni odnosi. Poništene su sve dražbe seljačkih imanja Hrvata i Slovenaca provedene od 1.I.1919. Kolektivizacija 1949. bila je izraz etatističke koncepcije gospodarstva i stoga se postupno počela napuštati već sredinom iste godine. Sljedećih se godina broj zadruga smanjivao, da bi se od 1954. one uglavnom pretvarale u gosp. poduzeća. Nacionalizacija je 1946. i 1948. teško pogodila bogatije slojeve stanovništva. Svi su postali jednaki u siromaštvu. Socijalna politika morala je odmah pokazati učinkovitost i pokazati »za što smo se borili«, a to je iz mnogih, ponajviše financ. razloga, bilo nemoguće. Stoga se soc. politika u Istri oslanjala ugl. na improvizaciju i snalaženje. No, na samom je početku novi poredak budio nadu. Radnički su slojevi u eksproprijaciji tvornica i sredstava za rad vidjeli priliku za popravljanje svoga soc. položaja. U poslijeratnom procesu intenzivnoga gosp. i društv. razvoja nastale su značajne kvalitativne promjene u kretanju stanovništva i zaposlenih. Najsnažniji migracijski pritisak osjetila je Pula. Zdravstvene i higijenske prilike neposredno nakon oslobođenja bile su vrlo loše i djelomice naslijeđene iz predratnoga razdoblja. Uz tifus, paratifus i difteriju najčešće su bile epidemije svraba, malarije, trahoma i šarlaha. Do 1950. zdravstveno se i higijensko stanje popravilo, iako još uvijek nije bila riješena opskrba sela pitkom vodom.

Demografske su promjene 1945–56. bitno utjecale na promjenu etničke slike Istre, ali i na mentalnu konfiguraciju istar. društva. Poratno iseljavanje tal., hrv. i slov. stanovništva poznato je kao egzodus. Do njega je došlo zbog neriješenoga državnoprav. statusa Istre, diplomatske borbe za sjedinjenje, neriješenih nacionalnih problema te zbog promjene društveno-polit. poretka. Komunistička partija postala je nakon rata jedina polit. snaga koja je držala svu vlast. Nakon egzodusa talijanskoga poglavito gradskoga pučanstva, nije ni imala s kim dijeliti vlast. Planovi gosp., kult. i svekolikoga života stvarali su se u partijskim tijelima. Političke su se prilike posebno zaoštrile za sukoba jugosl. komunista sa Staljinom 1948. Problem neriješenoga državnoprav. statusa Istre samo je pogoršavao situaciju. Uhićenja i suđenja tal. komunistima za »trockizam« skrivala su u nekim slučajevima politički obračun s »građanskim talijanskim nacionalističkim elementima«. No, to nije bilo pravilo. Nekomunisti u redovima Narodne fronte nisu stradavali poput članova Komunističke partije. Najviše su stradali komunisti, Talijani, članovi KPH, i Hrvati predratni članovi Partito comunista d’Italia (Komunističke partije Italije). U polit. životu Istre nije sve bilo mirno ni nakon smirivanja sukoba s SSSR-om, posebice što se tiče unutarpartijskih odnosa. Ispod površine događali su se oštri sukobi različitih struja koje su se borile za vlast. Promjene su donosile nemir i osjećaj ugroženosti pojedinih čelnika partije ili drž. dužnosnika. Nacionalno pitanje u Istri bilo je goruće tijekom i neposredno nakon rata. Bilo je prožeto polit. procesima sjedinjenja Istre s Hrvatskom, odn. Jugoslavijom, te migracijskim kretanjima. Odnosi su se ipak nastojali učiniti pravednijima, iako Talijani u vlasti nisu postigli proporcionalnu zastupljenost. Poratna kult. djelatnost sve do kraja 1950-ih nosila je jak pečat politizacije i ideološke indoktrinacije.

D. Dukovski


Od sredine XX. st. do raspada Jugoslavije. Nakon potpisivanja Londonskoga memoranduma (1954) činilo se da se polit. situacija počela smirivati. Egzodus se stanovništva nastavio. Drugim sporazumom o opcijama za tal. državljanstvo, koji je jugosl. vlada prihvatila još 1951., riješene su gotovo sve izjave o opcijama. Do kraja 1953. optiranje je prestalo, a pojačalo se iseljavanje otpustom iz jugosl. državljanstva. Taj oblik emigriranja bio je najintenzivniji 1956. i 1957., a nakon 1969. u potpunosti je stao. Prestankom mogućnosti optiranja i ograničenog iseljavanja otpustom iz državljanstva, 1954–55. počelo je razdoblje ilegalnog iseljavanja (bježanje preko granice). Nakon rješenja Tršćanske krize, nadzor granice bio je slabiji. Posljednji val iseljavanja nakon 1959. svoju je najveću razinu doživio 1964. Osim optiranja kao najdinamičnijega i najopsežnijega vida iseljavanja, na umu treba imati i da je znatan broj Hrvata odlazio u Italiju, a odatle u druge zemlje nelegalnim putem. Motivirani su bili različitim negativnim polit. (kolektivizacija, nacionalizacija, konfiskacija) i gosp. čimbenicima (ekonomska kriza, propast privatnoga sektora). Najčešće su se iseljavali u Australiju, Južnu Ameriku, a zatim u SAD i Kanadu. Prema tal. izvorima nelegalno iseljavanje iz Istre i Slovenskoga primorja u Italiju, nakon normalizacije odnosa između dviju zemalja, bilo je iz godine u godinu u stalnom opadanju (od 1166 osoba u 1964. do 124 u 1969).

Nakon sloma centralističko-etatističke struje u Jugoslaviji 1965., počeo je proces brže demokratizacije i decentralizacije, što se osjetilo u cjelokupnom društvenom i gosp. životu u Istri. Osjećao se demokratičniji duh, iako su na svim važnijim položajima u vlasti ostali stari kadrovi. Kako je rasla državna i polit. samostalnost republika, tako je jačala i lokalna samouprava, što je bilo značajno u gosp. snaženju Istre. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih dostignuta je, za zemlje socijalističkoga polit. sustava, zavidna razina slobode. Otvaranje Jugoslavije prema svijetu sredinom 1950-ih, a posebice 1960-ih godina za Istru je imalo vrlo povoljan gosp. učinak. Istra se ubrzano razvijala i postala jako turističko odredište, a turizam najrazvijenija gosp. grana. Posebice su se kao turist. zone razvijali Novigrad, Umag, Vrsar, Poreč, Rovinj, Medulin i Pula, a na istočnoj obali Rabac, Lovran i Opatija. Nastankom pokreta nesvrstanih gosp. suradnja s Trećim svijetom bitno je podizala životni standard stanovništva. Brodogradilište Uljanik u Puli postalo je najjača tvrtka u Istri. Ne samo da se kvalitetom i niskom cijenom uspjelo nametnuti svjetskom tržištu, već je neposredno i posredno hranilo tisuće istar. obitelji. Sloboda kretanja tijekom 1960-ih bila je neusporedivo veća negoli 1950-ih. Stanovnici Istre odlazili su kupovati u Italiju, prije svega u Trst, a dobar dio onamo je odlazio na rad u sezonskim ili dnevnim migracijama. U poratnim desetljećima u Istri su se, kao jednoj od najrazvijenijih regija jugosl. federacije, nastanjivali pripadnici svih naroda Jugoslavije. Najsnažniji imigracijski pritisak podnijela je Pula, no on je 1980-ih popustio zbog razvoja ostalih istar. općina i gradova. U Istri Hrvatsko proljeće (1971) nije imalo šireg odjeka.

U poratnom je razdoblju najveći dio Istre administrativno pripadao Kotaru Pula. Komunalni sustav uveden je 1955. Početkom 1980-ih izvršena je administrativna i upravna promjena okupljanjem bliskih hrv. regija. Istarske općine ušle su s Rijekom, kvarnerskim otocima, Hrvatskim primorjem i Gorskim kotarom u Zajednicu općina Rijeka, koju je činilo 19 općina, 328 mjesnih zajednica i 1643 naselja. Obuhvaćala je površinu od 8434m2 (14,9% površine SR Hrvatske), na kojoj je živjelo 540484 stanovnika. Glavni razlog te promjene bilo je okupljanje srodnih gosp. resursa koji bi mogli podnijeti izazov nastupajuće krize.

U uvjetima planskoga gospodarstva izgrađeni su ind. kapaciteti koji nisu slobodno mogli izići na tržište, niti su bili međunarodno konkurentni. Država više nije bila sposobna sudjelovati u gubitcima pojedinih poduzeća. Istra je tako osjetila jugoslavensku opću ekon. krizu i inflaciju, kao i sve procese neuspjelog antiinflacijskoga programa savezne vlade. Ipak, do sredine 1980-ih u Istri se, osim brodograđevne i metaloprerađivačke industrije, u manjim gradovima počinju razvijati druge ind. grane, neke i bez gosp. opravdanja. Pazin je svoj napredak, iako polagan, dugovao Pazinki, Kamenu, Purisu i Istraplastici, u kojima se zaposlio velik dio stanovništva Pazinštine. Tvornice Prvomajska iz Raše i Labinprogres te Istarski ugljenokopi Raša osigurali su gosp. razvoj Labinštine. Buzetska tvornica piva, Cimos i »Nada Dimić« iz Buzeta te Digitron i Feroplast iz Buja značajno su utjecali na standard sjev. Istre. Tvornica duhana Rovinj bila je stup gospodarstva Rovinjštine, kao i Tvornica za preradu ribe Mirna, koja je sredinom 1980-ih ušla u veliku krizu iz koje se više nije izvukla. Jasno je da je Istra imala potencijale koji su trebali osigurati snažan gosp. razvoj, ali to se nije dogodilo u onoj mjeri koja bi ekonomski opravdala njihovo postojanje. S krizom i slomom Jugoslavije ta se činjenica pokazala sudbonosnom za opstanak tih poduzeća, posebice tijekom tranzicije. No, nije se dogodilo ono najgore, jer je istar. gospodarstvo razmjerno velikim dijelom bilo orijentirano na inozemno tržište i tako izbjeglo posvemašniji kolaps. Banke koje su pratile istar. gospodarstvo (Istarska banka Pula, Istarska kreditna banka Umag, Jugobanka Rijeka, Ljubljanska banka Zagreb, Privredna banka Zagreb i Zagrebačka banka Zagreb) s inflacijom su 1980-ih gubile kreditnu moć, što je smanjilo mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta. No, Istra je i uz to, s oko 4000 amer. dolara godišnjega dohotka po stanovniku, zauzimala visoko mjesto kao jedna od najrazvijenijih regija u Jugoslaviji. Poljoprivreda se nalazila u vrlo lošem stanju, te je i uz napor da se to promijeni ostala na marginama. Maslinarstvo i vinogradarstvo nisu se uspjeli probiti na međunar. tržište. Sve do 1980-ih razvoj je bio usmjeren na industriju, pomorsko gospodarstvo, trgovinu, ugostiteljstvo i turizam. Osjetljivo na promjene na međunar. i unutarnjem tržištu, gospodarstvo je krenulo u preobrazbu uključivanjem u međunar. podjelu rada i izgradnju velike gosp. infrastrukture. Rat će 1990-ih znatno poremetiti planove i zakočiti razvoj Istre, ali će ubrzati značajne procese gosp. i društv. preobrazbe.

D. Dukovski


Devedesete. Na prvim demokratskim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, održanima 22. IV. i 6. V. 1990., Hrvatska demokratska zajednica osvojila je 42,3% glasova i natpolovičnu većinu (57,6%) u Saboru. U Istri je najviše glasova dobio Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (potom Socijaldemokratska partija Hrvatske), pa su gotovo svi istar. zastupnici bili iz te stranke. Prvi demokratski višestranački izbori u Sloveniji održani su 8. IV. 1990., a na njima je natpolovičnu većinu (51,3%) u Skupštini osvojila oporbena koalicija Demos. U slov. dijelu Istre najviše je glasova dobio Savez komunista Slovenije – SDP (25,2%). U Hrvatskoj i Sloveniji 1989–91. osnivale su se podružnice niza novih demokratskih stranaka, među kojima i Istarskoga demokratskog sabora, koji je 1990-ih bio najjača stranka u hrv. Istri. Na referendumu o neovisnoj Sloveniji (23. XII. 1990) pozitivan je odgovor u Slov. primorju dalo 80,2% birača (u Sloveniji 88,2%). Na referendumu o neovisnosti Hrvatske (19. V. 1991) u Istri je za to po pojedinim općinama glasovalo 86,5–94,2% birača (u Hrvatskoj 93,2%). Obje su države 25. VI (Hrvatska je konačnu odluku potvrdila 8. X) proglasile svoju neovisnost o SFRJ, no zbog suprotnih srpskih stajališta, odnosa snaga u jugosl. saveznom Predsjedništvu i uloge JNA, miran raspad Jugoslavije nije bio izgledan. Porastom napetosti u proljeće i ljeto 1991 (napadi pobunjenih Srba u Hrvatskoj i JNA u Sloveniji), Krizni štab Republike Hrvatske osnovao je Regionalni krizni štab za istar. regiju, na čelu kojega je bio Šime Vidulin. Osnovani su i općinski krizni štabovi (Pula, Rovinj, Poreč, Buje, Buzet, Pazin, Labin), među kojima je najsloženije zadaće u održavanju sigurnosti i obrane imao pulski štab (osnovan 12. IX. 1991). Operacije JNA u Sloveniji počele su 26. VI. 1991., kada su postrojbe Riječkoga korpusa zauzele granične prijelaze prema Italiji. Nakon kratkotrajnog sukoba i višednevnih pregovora, one su 3. VII. napustile područje slov. Istre. Ubrzo nakon toga počelo je povlačenje snaga JNA iz Slovenije, dijelom preko koparske luke, što je dovršeno 26. X. U Hrvatskoj se tada rat razbuktava, pa su u Istru, kao još mirno područje, sredinom lipnja 1991. počeli dolaziti prvi prognanici, za koje su krizni štabovi osnivali odbore za prihvat i zbrinjavanje (te je poslove potom vodio Regionalni ured za prognanike i izbjeglice RH). Prve organizirane veće skupine počele su dolaziti poč. kolovoza 1991., a do poč. prosinca u Istri je bilo oko 25000 prognanika, najviše u Puli i Poreču. Najveća skupina došla je 15. XI. 1991. brodom Slavija iz opkoljenoga Dubrovnika. Većina je prognanika i izbjeglica bila smještena u hotele i odmarališta, manji dio u obiteljima, a broj im se počeo smanjivati tek potkraj rata (1994–95). U Istri su u jesen 1991. po vojarnama još uvijek bile razmještene snage JNA. Usporedno s planovima za preuzimanje tih objekata okupljane su hrv. vojne snage: 7. IX. ustrojena je Stodevetnaesta brigada Zbora narodne garde (potom HV), koja je od kraja siječnja 1992. do prosinca 1995. držala dio ličke bojišnice i čuvala drž. granice. Bila je jezgra iz koje su 1991–92. nastali drugi dijelovi HV-a u Istri: mornaričko Zapovjedništvo za sjeverni Jadran, Zrakoplovna baza Pula, 35. inženjersko-pontonirska bojna, Centar za obuku vojnika Muzil, Stopedesetčetvrta brigada. Krizni štabovi, pripadnici policije i ZNG od rujna 1991. nadzirali su JNA, koja je u Istri imala jake garnizone u Pazinu i Puli: više od 12000 osoba; više desetaka zrakoplova, tenkova i oklopnih vozila te ratnih brodova; više od stotinu tisuća tona eksploziva, eksplozivnih naprava i streljiva. Počele su pripreme planova blokade vojarni, miniranja, izvlačenja hrv. i dr. vojnika iz JNA (zbrinuto je više od 2500 prebjega), preuzimanje evidencije novaka, priprema skloništa i čuvanja svih važnih objekata. Potkraj listopada 1991. osnovane su komisije za preuzimanje uporišta JNA, koja je počela napuštati manje važne objekte. Oklopna mehanizirana postrojba iz Pazina povučena je u Pulu, koja je bila posljednje uporište JNA u Istri. Među posljednjim preuzetim objektima bili su vojni aerodrom, vojarna sv. Katarine i vojarna Muzil, odakle je trajektima u Crnu Goru odvoženo sve što se moglo odvesti. Uz napetost i prijetnje razaranjem grada, posljednji pripadnici JNA napustili su Muzil 16. XII. 1991. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti, noćne pucnjave, posebnih sigurnosnih mjera, skraćene školske nastave, zamračenja i nekoliko zračnih uzbuna.

Zakonom donesenim u prosincu 1992. RH podijeljena je na 20 županija i Grad Zagreb. Na području sedam dotadašnjih istar. općina utemeljena je Istarska županija. Nakon što je radi naglog odlaska turista u kolovozu propala turist. sezona 1991., sezona 1992. nije dala nikakva rezultata, a cijelo hrv. gospodarstvo zbog ratnih je naprezanja i otežanih uvjeta rada došlo na rub propasti. Ono se u Istri počelo donekle oporavljati 1994. i 1995., ali tek nakon vojno-redarstvene akcije Oluja (kolovoz 1995) bili su stvoreni pogodni uvjeti za početak potpunog oporavka Hrvatske u novim mirnodopskim okolnostima. U pretvorbi i privatizaciji nekadašnjih društv. poduzeća izgubljeno je mnogo radnih mjesta, a mnoge su tvornice prestale postojati. Gosp. su neprilike tisuće radnika i umirovljenika natjerale na rad u inozemstvu, najčešće u bližim tal. regijama. Prijelaz tisućljeća donio je postupno poboljšanje, a najveće se nade polažu u dodatni turist. razvoj. U prometnom se povezivanju posebna važnost pridaje Istarskom ipsilonu. Devedesete je godine u Istri obilježila polit. artikulacija regionalizma, ali i smirivanje odnosa između županijskih i sr. državnih vlasti nakon 2000.

R.