Belušić, Josip (Giuseppe Bellusich, Bellussich), učitelj i izumitelj (Županići kod Sv. Martina, 13.III.1847. – Trst, 7.I.1905.).

Nakon osnovnog školovanja u Pazinu i u Kopru na državnoj višoj gimnaziji, završava studij u Beču. Zapošljava se (1.XI.1874. – 31.VIII.1875.) na Srpskoj moreplovskoj zakladnoj školi u Herceg Novom, gdje predaje matematiku i pomorstvo, ali nakon jedne školske godine ostaje bez posla jer je zatvoren odsjek pomorstva. Uspijeva se u listopadu 1875. zaposliti u Učiteljskoj školi (Učiteljištu) u Kopru koja te godine otvara talijanski, slovenski i hrvatski odjel, a Belušić drži predavanja iz matematike, fizike i tehničku praksu na sva tri jezika. Stručni ispit polaže u Trstu pod mentorstvom profesora Franza Makovetza te napreduje do titule docenta. U srpnju 1877. u Trstu se ženi se Tršćankom Annom Incontrera. Imali su osmero djece, od kojih je šestero doživjelo zrelu dob.

Izumio je i patentirao električni velocimetar (brzinomjer). Prema pisanju Naše sloge, prvo službeno predstavljanje izuma građanima i novinarima bilo je 1887. Kako bi provjerio rad uređaja, Belušić je izveo pokus tako što je mjerač ugradio u kočiju. Sam uređaj imao je više funkcija. Osim što je mjerio prijeđene kilometre, pokazivao je i koliko se osoba vozilo u kočiji te vrijeme kada je putnik ušao u kočiju i vrijeme kada je putnik izašao iz kočije. Belušić je 17.IX.1887. prijavio velocimetar Carskom i kraljevskom ministarstvu trgovine i industrije u Beču te ga patentirao pod nazivom „controllore automatico per vettura da nolo“ (automatski nadzorni uređaj za vozila za najam). Original se danas čuva u Državnom arhivu u Beču (Österreichisches Staatsarchiv in Wien). Krajem veljače 1889. na relaciji Trst – Sv. Bartol (sjeverno predgrađe, u Barkovlju) održan je drugi pokus. Belušić je izum prijavio i u Italiji, gdje je zaštićen 25.VII.1889. („appareil automatique de contrôle pour les voitures de louage“ / „automatski uređaj za nadzor vozila za iznajmljivanje“), a prijavio ga je i Patentnom uredu Sjedinjenih Američkih Država 16.XII.1890. („automatic recording apparatus for vehicles“ / „automatski mjerač za vozila“). Patent, kao i original iz Beča, sadrži četiri shematska prikaza mjerača u prirodnoj veličini te opis i specifikaciju njegova rada.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. bio je zapažen i Belušićev izum izložen na Strazburškom bulevaru. Potom je Pariz 1890. raspisao javni natječaj kojim je trebao riješiti dugogodišnji problem gradskoga prijevoza s nadzorom rada kočijaša. Nakon višemjesečnih pokusa, između 129 prijavljenih kandidata te tri koja su ušla u uži izbor, pobijedio je Belušićev mjerač jer je, osim traženih uvjeta i točnosti u mjerenju udaljenosti, prebrojavao i broj putnika u kočiji. Broj se putnika brojao tako što je ispod sjedalice bio ugrađen brojčanik koji se na težinu putnika zaustavljao, a kad bi putnik ustao brojčanik bi se ponovno pokretao. Godinu dana poslije prvih je sto uređaja bilo ugrađeno u pariške kočije. U francuskom ilustriranom enciklopedijskom rječniku Nouveau dictionnaire encyclopédique universel illustré (VI, supplément, Paris 1891.), pod natuknicom „compteur“ („brojač“) mogu se naći osnovne informacije o Belušićevom velocimetru, natječaju i ugradnji njegova mjerača u kočije.

U Istarskom biografskom leksikonu (Žminj 2024.) u natuknici „Bellusich, Giuseppe (Belušić, Josip)“ naveden je pogrešan dan smrti.

Slike