Kaštel u Momjanu

Kaštel Momjan (nad. visina 232 metra N 45°26 E 13°42), Momjan se prvi put spominje kao selo (Villa Mimilianum) u ispravi njemačkog cara Konrada II. Tijekom 11. stoljeća prelazi u ruke makrogrofova Weimar-Orlamunde. Urlich II(III) Weimar Orlamunde posjed daruje akvilejskoj patrijaršiji. Kao utvrda izričito se spominje u 13. stoljeću za vrijeme Woscalca, sina moćnog akvilejskog vazala Stephana Devinskog (de Duwino) koji ujedno koristi naslov "Momjanski"(de Mimiliano).

Kaštel je bio u vlasništvu brojnih plemića: Biaquin I. i Conon I., Biaquin II., Friedrich od Pramperana, grof Heinrich II. Od 6. listopada 1312. godine kaštel pripada goričkim grofovima, a novi gospodar grada je Woscalc, poznatiji kao Wachspeutel iz plemićke obitelji koji su živjeli u slovenskom Novom Gradu. U Istarskom razvodu iz 1325. godine Woscalc se naziva pohrvaćenim nadimkom Panšpetal sluga s Momjana. Oca nasljeđuju sinovi Degenhard (Ditmar), Permann, Marquard i Andreas. Godine 1342. u obiteljskoj diobi Pazinsku grofoviju, Momjan i Završje dobiva Albert IV. Svega godinu dana od obiteljske diobe Albert IV. dolazi u sukob s Venecijom. Kapitulaciju potpisuje osobno u Veneciji 21. kolovoza 1344. godine te se obvezuje porušiti utvrde Momjan i Trviž i ne smije ih više obnavljati. Koliko je Momjan doista srušen nije poznato. Venecija je uskoro suočena s hrvatsko-ugarskim kraljem Ludovikom I. Anžuvincem i od tog vremena Momjan gubi svoju stratešku vojnu vrijednost. Po nasljednom ugovoru smrću Alberta IV. Momjan od 1374. godine prelazi u ruke Habsburgovaca. Kao vlasnici kaštela spominju se Chiara od Završja i Geporg Paradaiser, a u drugoj polovici 15. stoljeća vlasnikom kaštela postaje obitelj Raunach. Kaštel je pripojen Piranu 28. svibnja, 1510., u njemu je smješteno svega 4 vojnika i ne predstavlja značajnu utvrdu u doba modernog ratovanja. Bartolomei i Jakob Raunach 27. siječnja 1548. godine preko posrednika Johanesa Pibergera, za 5550 dukata prodaju kaštel Simonu I. Roti. Gradom upravlja povjerenik Aloisius de Elio, koparski plemić, povjerenik Simona I. Rote. Po Eliovoj molbi buzetski kanonik Zuane Senbal napravio je prijepis Istarskog razvoda preveden na talijanski jezik datiran 9. listopada 1548. godine. Sačuvani primjerak čuva se u Državnom arhivu u Rijeci a pronašao ga je 1880 godine conte Stefano Rota u obiteljskom arhivu u Momjanu. Rote su ujedno i posljednji vlasnici kaštela. Za vrijeme Simona II. Rote načinjen je popis imovine poznat kao Momjanski katastik. Momjanski katastik dovršen je do kraja 1585. no na njemu se radilo sve do 1589. godine, a neke su promjene tj. dopune unošene sve do 1630. godine. Rote kaštel napuštaju 1835. godine i sele se u palaču smještenu u samom selu, a posjedom upravljaju sve do 1868. godine. Kaštel je smješten na stijeni odvojenoj provalijom od brežuljka i mjesta Momjan. Prvotno je bila izgrađena branič kula do danas najsačuvaniji dio kaštela. U grad se ulazilo preko pomičnog drvenog mosta koji su Rote zamijenile dvolučnim kamenim mostom. Ujedno se unutar kaštela grade dva luksuzna palasa dok je ulaz u klaštel pregrađen u renesansnom slogu te ukrašen grbom plemićke obitelji.

LIT: Željko Sirk, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari, Nova Istra,2002.

T. Dinka

http://www.gradpula.com/nova_istra/2002/lav_orao-I5.htm