Ulrik II. (Ulrich, Odalric, Oudalricus, Udalrich), vajmarski grof, navodni istarski i kranjski markgrof (1064.? - Tiringija, 13.V.1112.).

Bio je zadnji izdanak plemićke obitelji Weimar-Orlamünde, rođen vjerojatno početkom 1060-ih (u nekim izvorima spominje se 1064.) kao drugi sin istarskog markgrofa Ulrika I. i Sofije, kćeri ugarskog kralja Bele I. Grofom od Weimara postao je još kao dječak (1067. ili 1070., ovisno o izvoru). Nakon smrti Ulrika I. (1070.) Istarskom markgrofovijom upravljao je njegov brat Vecelin II. jer su Ulrikovi sinovi bili maloljetni. Ulrik II. se Istarske markgrofovije odrekao u korist brata Popona II. (IV.), ali mu je ostao veći dio istarskih baštinskih posjeda.

Nakon Poponove smrti (3.I.1101.) trebao je preuzeti markgrofoviju, ali je car Henrik IV., sumnjajući u njegovu odanost, ustoličio markgrofom svojega pouzdanika Burkharda od Moosburga. Razočaran takvim odnosom, Ulrik je većinu svojih istarskih posjeda (Buzet, Boljun, Hum, Vranja, Kožljak, Buje, Grožnjan, Momjan, Oprtalj...) poklonio 1102. akvilejskom patrijarhu Ulriku, bratu koruškog vojvode Luitpolda od Eppensteina, te se povukao na baštinska imanja u Tiringiji (Thuringia, Thüringen, danas zemlja u središnjoj Njemačkoj).

Bio je oženjen Adelheidom od Tiringije, ali nisu imali muških potomaka (nije ih imao ni Popon II.), pa se Ulrikovom smrću loza ugasila. Nakon njegove smrti rodbinske su posjede u Istri i Kranjskoj naslijedile Poponove kćeri Sofija i Hedviga; prva se udala za grofa Bertolda II. Andeškog, a druga za Alberta II. Bogenskog, pa su ti bavarski rodovi tako došli do vajmarsko-orlamindskih istarskih i kranjskih posjeda. Prema nekim izvorima Ulrik II. je od 1098. do oko 1107. nosio titulu istarskog markgrofa, a od 1098. do smrti i onu kranjskog markgrofa, ali nije potvrđeno da je tim zemljama i stvarno vladao.